Kršaćnstvo-između izobličenja i vjerskog inovatorstva - Forum
HomeSign UpLog In ....:::: Sjetlost Vjere ::::.... Ponedeljak, 05-Dec-2016, 3:23 AM
  Kršaćnstvo-između izobličenja i vjerskog inovatorstva - Forum Welcome Musafir | RSS

[ New messages · Members · Forum rules · Search · RSS ]
Page 1 of 11
Forum » Islamske Teme » Islam i Hrisćanstvo » Kršaćnstvo-između izobličenja i vjerskog inovatorstva
Kršaćnstvo-između izobličenja i vjerskog inovatorstva
Mladi-MuslimanDatum: Subota, 31-Okt-2009, 10:40 PM | Poruke # 1
Super Level 10
Grupa: Super Administrator
Poruka: 419
Status: Offline
Paganska Evropa je još u prvom stoljeću saznala za kršćanstvo kao istočnjačko-semitsku vjeru koju je rimljansko-epikurejski svijet gledao strogim ideološkim učenjem. Rimski imperatori nisu se ustručavali dokrajčiti vjeroispovijest koja se naglo proširila u njihovim kolonijama. Za to su upotrebljavali sve vrste ugnjetavanja i kazni tokom prva tri stoljeća.

Ali, historijski faktori, za čiju studiju ovdje nema dovoljno prostora, uzrokovali su da imperator Konstantin prihvati novu vjeru i sazove prvi kršćanski skup i to u Nikeji 325. godine na kome je kršćanstvo proglašeno službenom vjeroispoviješću Rimske imperije.

Nova vjera naišla je na veliki odziv i strahovitu zainteresovanost kod naroda, što je historičare[1] potaklo da to pojasne različitim faktorima.

Spomenut ćemo šta je rekao savremeni američki istraživač:

1. (Prvi faktor) – tzv. kompromisni element – naći ćemo u grčkim predajama, u priči o Izisu, u priči o Mitri, u judaizmu, te drugim vjerama; primjere za ono u što vjeruju kršćani kao što su obredi, bog koji umire i ponovno dolazi, djevica koja zanosi[2], Dan obračuna, proljetna slavlja, dolazak zime, sotona, sveci i anðeli.

2. Kršćanstvo se učvrstilo kao moćna i privlačna vjera za mase u gotovo srušenoj imperiji, putem obećanja za izbavljenje na drugom svijetu tj. naknadom za siromaštvo, nepravdu i bol na ovom svijetu. U kršćanstvu su našli prihvatljivo rješenje za bijeg od svijeta koji nisu voljeli. Naš govor o kršćanstvu kao vjeri slabih, naivnih i potlačenih je potpuno istinit kao što to iznose Evanðelja.

3. Vjerski temelji u kršćanstvu dostigli su stepen konsenzusa što je bilo dovoljno za pridobijanje filozofski nastrojenih ličnosti. Znači, faktori konačne pobjede kršćanstva bili su oličeni u jedinstvenim vjerskim temeljima usaglašenim sa grčkom misaonom tradicijom i to krajem drugog stoljeća.

4. Kontraefekat nastao stalnim tlačenjem u prvim stoljećima kršćanstva: Kada tiranstvo dostigne odreðeni stupanj, potlačena strana počinje jačati. Ponižene mase to motiviše da se što jače ujedine i bolje organizuju.

5. Ovome se dodaje važan politički faktor, a on je izražen u potrebi rimske države za jedinstvenim vjerovanjem koje bi je riješilo stalnih ideološko-misaonih razmirica.

U svakom slučaju, Evropa je primila kršćanstvo još od 325. godine, a Zapad je još uvijek uvjeren da je on predstavnik kršćanstva ili da je to barem nekada bio. Ovdje se postavlja važno pitanje: Da li je ova prihvaćena religija uistinu Božija objava koju je Bog dostavio Isusu, sinu Marijinom? lli drugačije rečeno: Da li je Evropa ikada iskreno ispovijedala Božiju vjeru i iskreno Ga obožavala? Da li je ispravno spoznala Boga u bilo kojem periodu svoje historije?

Ako bilo koji historičar ili istraživač letimično analizira period početka tj. roðenja kršćanstva, vidjet će da je područje Sredozemlja obilovalo različitim uvjerenjima i idejama od kojih ćemo spomenuti:

1. Judaizam – konzervativna religija specifična samo za potomstvo sinova Israilovih. Ističe se kao nebeska objava koja ima Svetu knjigu. Njeno mjesto je u Palestini gdje je roðen i poslat Mesija.

2. Vjerovanje u Mitru – to je ustvari kumirsko vjerovanje zasnovano na svećeniku i žrtvi. čovjeku nema izbavljenja sve dok se ne iskupi putem žrtve bogovima uz posredstvo svećenika.[3]

3. Savremeni platonizam predstavlja uvjerenje sažeto u tome da se stvaranje i upravljanje svijetom sastoji od troga:

a) Praiskonski uzrok;

b) Intelekt iz kojeg je proizašao uzrok, kao što se od oca raða dijete;

c) Duh iz kojeg su proizašle sve duše, vezan je za prauzrok putem

Intelekta.[4] Njegovo središte je Aleksandrija.

4. Egipatski politeizam. Njihov nauk govori da postoje tri boga:

a) Horos – sin Serajisov,

b) Serajis – ujedno je i Horos,

c) Izis – majka Horosova.[5]

4. Rimski politeizam – službena vjeroispovijest Rimske imperije. Njene osnove su:

a) trojstvo (Jupiter, Mars, Kornijus);

b) obožavanje imperatora. Imperatori su tvrdili da su bogovi. "Uzimanje vladara za bogove bila je helenistička tradicija“[6];

c) obožavanje slika i kipova.[7]

5. Filozofska misao. Od najvažnijih je stoička filozofija koja u praksi označava odvajanje od ovog svijeta. Negiranje biti ubrajalo se u najljepše ideale, što je bilo u oprečnosti sa grčkom slobodoumnom filozofijom koja je bila proširena u rimskom društvu.[8]

Ako iz ovih vjerovanja pokušamo deducirati jedno zajedničko, dobit ćemo vjerovanje zasnovano na šest postavki:

1. Vjerovanje u židovsku Toru;

2. Vjerovanje u iskupljenje, izbavljenje i posredništvo izmeðu Boga ljudi;

3. Trojstvo;

4. Inkarnacija (utjelovljenje Boga);

5. Svetost slika i kipova;

6. Bježanje od životne stvarnosti – monaštvo.

Na prvi pogled uočit ćemo da su ovih šest osnova kršćanska vjera i okosnica njenih učenja koja su dugo vrijeme vladala evropskom mišlju. čovjek ostaje zaprepašten ovakvim ishodom. I pored toga što priznaje ovaj ishod, pita se: Da li je moguće da se čista nebeska vjera preinači u mješavinu kontradiktornih praznovjerja i paganstva? Ako je moguće, pa ko ju je onda preinačio? lli što je još čudnije: Kako je kršćanstvo očuvalo svoj identitet u takvom spletu okolnosti?

Mnogi historičari zapadne misli dali su odgovor na ovakva pitanja podjelom kršćanske vjere na dva različita dijela koji nemaju zajedničku vezu osim što se pripisuju Mesiji:

1. Originalno (Isusovo) kršćanstvo;

2. Službeno (Pavlovo) kršćanstvo.

Pod ovim vjerovanjem podrazumijevaju mješavinu, čije smo komponente vać ranije spomenuli. Crkva ovo vjerovanje proklamira od 325. g.n.e.

Kaže Berniton: "Kršćanstvo koje je trijumfovalo na Nikejskom saboru, tj. službeno vjerovanje u najvećoj imperiji na svijetu, potpuno je oprečno vjeri kršćana u Galileji. Ako čovjek uzme Novi zavjet, kao posljednju formu kršćanskog vjerovanja, u potpunosti će doći do zaključka da se kršćanstvo iz četvrtog stoljeća ne samo razlikuje od prvobitnog kršćanstva nego da apsolutno nije kršćanstvo.“[9]

Engleski historičar Vilz kaže: "Neophodno je da čitaocu skrenemo pažnju na duboku razliku izmeðu potpuno evoluiranog nikejskog kršćanstva i učenja Isusa iz Nazareta... Potpuno je jasno da su Isusova učenja poslanička u novoj formi koja se pojavila sa hebrejskim poslanicima. Kršćanstvo nije bilo svećeničko, nije imalo posebno svetište za koje je bilo vezano, niti poseban hram. Nije imalo ni posebne obrede. Pričest je bila u obliku žalovitog i skrušenog srca."

Propovjednici (misionari) bili su jedina institucija. Vrhunac dobrih djela bilo je opominjanje. Meðutim, kršćanstvo je u četvrtom stoljeću dobilo potpuno novu formu. Iako je sačuvalo Isusova učenja iz Evanðelja, kao srž, njena okosnica bila je vjera zasnovana na svećenstvu u hiljadama godina prije uobičajenoj formi za mase. Žrtva je zauzimala centralni položaj meðu ostalim kitnjastim obredima. Najljepše djelo od bogoslužja bila je pričest pod patronatom sveštenog lica posvećenog svečanoj službi Božijoj. Kršćanstvo je dobilo instituciju, koja se brzo usavršila, sastavljenu od misnika (ðakona), svećenika i biskupa. Dobilo je vanjštinu neobično sličnu Serajisavoj, Amonovoj iii Balmerdikovoj vjeroispovijesti. Tako je i svećenstvo dobilo novi izgled.

Neki skeptični pisci usudili su se apsolutno poreći da se Isus nazove kršćaninom.[10]

Ovo je mišljenje učenjaka istraživača. Bilo bi korisno da saznamo i mišljenje prvenaca crkve. Dovoljno nam je pročitati što je napisao dr. Viljem Tambel, kenterbeški biskup i jedan od vjerskih učenjaka u Engleskoj: "Velika je greška da smatramo da samo Bog daje vjeru ili da u tome ima veći udio."[11]

U okviru ovih mišljenja možemo zaključiti da Evropa nije prihvatila istinski objavljeno kršćanstvo od Boga. Prihvatila je mješavinu vjera koju su skrojili i preuzeli prethodnici dr. Tambela, iz reda prvih crkvenih velikodostojnika, od vodećih vjera toga vremena.

Potvrđene su činjenice da je crkva počinila lanac opasnih pogrešaka.

Samo jedna od tih grešaka dovoljna je za potpuno negiranje njene validnosti. Ni jedan od neprijatelja Isusa nije se ogriješio prema njemu kao što je to učinila crkva koja se svesrdno njemu pripisuje. Crkva tvrdi da je jedino ona povjerljivi čuvar Isusovih načela i njegov zakoniti predstavnik. Istinu je rekao Likont Di Nevi: "Ono što je čovjek dodao kršćanstvu i tumačenja koja je predstavio, što je sve počelo još od trećeg stoljeća uz opću nezainteresovanost za naučne činjenice – bilo je jak oslonac materijalistima i ateistima da ojačaju dokaze u borbi protiv vjere."[12]

Cilj ovog studija nije napad na crkvu, niti kaljanje njenih postupaka, niti opravdanje ustanka Evrope protiv Boga dok se opirala tiraniji crkve. Cilj nam je doći do stvarnosti koja predstavlja oružje vjernika. Nema sumnje da je ovaj problem ujedno problem cjelokupnog čovječanstva. Proširio se iz okvira Evrope cijelim svijetom. Mi muslimani, naročito, okusili smo loše posljedice tog problema u doba kršćanskih pohoda ili pak od samog početka islama sve do danas.

Na osnovu rečenog, oslanjajući se na kršćanske istraživače i crkvene izvore, možemo zaključiti da je kršćanstvo iskrivljeno u svom vjerovanju i zakonu.

''Sekularizam'', dr. Sefera el-Havalija

[1]Pogledaj npr. "Osobitosti historije humanizma" Vilz, 3 tom; zatim "Život stvarnosti", str. 68. ltd. 2

[2] Spomen djevice koja zanosi u bajkama ne znači čistu bajku. Ljudska mašta je to zamislila kao nemoguće, da bi to Allah, dž.š, obistinio u Merjemi kao božanski nadnaravni dokaz.

[3] Pogledaj "Osobitosti historije humanizma", 706/3.

[4] "Predavanja o kršćanstvu", 38-39.

[5] "Osobitosti historije humanizma", 708/3; "Slobodna misao", Selem el-Musa, 38.

[6] Ibid, 717.

[7] Djurant, 10/7.

[8] Historija svijeta, 589/3.

[9] "ldeje i ljudi", str. 207.

[10] "Osobitosti historije humanizma; 693 i 720; "Predavanja o kršćanstvu, 42.

[11] "lzmišljeni razdor izmeðu vjere i nauke", 11.

[12] lbid, 15-16

 
Forum » Islamske Teme » Islam i Hrisćanstvo » Kršaćnstvo-između izobličenja i vjerskog inovatorstva
Page 1 of 11
Search:

 

Copyright @Svjetlost-Vjere © 2016
Free website builderuCoz