Allah dž.š. je Svojom mudrošću objavio ljudima vjeru koja će uljepšati njihov život, vjeru za kojom oni imaju veliku potrebu. Ona odgovara čovjekovom intelektualnom i naučnom napretku, te civilizacijskom usponu do kojeg su došli. Iz ovih razloga su prijašnje nebeske objave bile spuštene samo onom narodu kojem je došao poslanik. Dotična vjera i njen zakon su odgovarali toj civilizaciji i mogli ispuniti samo potrebe naroda kojem je objavljena.
Onoga trenutka kada je čovječanstvo intelektualno i kulturno sazrjelo Uzvišeni Allah dž.š. dozvoljava da zasija sunce islama. Njegova svjetlost je zablistala i obasjala čitav Dunjaluk. Rađanjem ovog sunca probudili su se milioni uspavanih ljudi.
To je vjera sa kojom je došao Allahov poslanik Muhamed, sallallahu 'alejhi we sellem i koju je Allah dž.š. učinio savršenom i sveobuhvatnom za kompletan čovjekov život. Uzvišeni je ovu vjeru objavio svim ljudima bez obzira na boju njihove kože, razlike u naciji, jeziku i sredini u kojoj žive. Islam ostaje validan do Sudnjega dana ma koliko vremena prošlo. Zato i zaslužuje da bude svijetla tačka svih nebeskih objava te zadnja karika u poslaničkom lancu.
Ova Allahova objava se sastoji od principa koji joj daju sveobuhvatnost u njenim propisima važećim za svakog pojedinca, prihvatljiva je u svakom vremenu i na svakom mjestu. Uklapa se u sve društvene prilike kroz koje prolazi ljudska zajednica. Ona je takva jer njeno zdanje počiva na principu olakšavanja, izbjegavanja teškoća i otežavanja.
Običajno pravo ili običaj je još jedno šeri'atsko pravilo. Ono podrazumijeva stvari prihvaćene kod naroda koje on prakticira a obuhvata riječi i djela. Ovo pravilo se ne smije kositi sa šeri'atskim dokazom, dozvoliti zabranjeno ili zabraniti dozvoljeno. Primjer za to je narodni običaj da mlada ne dolazi mladoženji sve dok ne dobije mehr (vjenčani dar), ili pak običaj da se nakit i odjeća koju prosac daje svojoj budućoj ženi smatra poklonom, a ne mehrom.
Spomenuti uslov običajnog prava moramo uzeti u obzir pri razumijevanju vjerskih propisa i problema koje želimo pojasniti. Ovaj kriteriji je bitan i prilikom tumačenja kur'ansko-hadiskih tekstova, jer običaj nekad specificira opći, a uvjetuje apsolutni propis.
Prvaci islama i učenjaci fikhskih mezheba posvetili su pažnju ovom prihvatljivom običajnom pravu koje se ne suprostavlja šeri'atskom dokazu, ne dozvoljava zabranjeno i ne odbacuje obavezu. Njihova šeri'atsko-pravna rješenja su prilagoðena i regulirana shodno običajnom pravu tog naroda.
Imam Malik se u donešenju šeri'atsko-pravnih rješenja oslanjao na praksu i običaj stanovnika Medine. Imam Ebu Hanife i njegovi učenici su se razišli u odreðenim fikhskim pitanjima zbog razlike u običajima. Imam Šafi'ia je dolaskom u Egipat napustio neka fikhska mišljenja koja je zastupao dok je bio u Bagdadu jer su se običaji ta dva mjesta razlikovali. Zbog toga imam Šafi'ia ima dva mezheba ili mišljenja; staro i novo. I hanbelije su slično postupile vraćajući se u tumačenju fikhskih pitanja na običaj naroda, što je primijetno u njihovim knjigama.
Ovdje želimo istaknuti da je islam, prihvatajući ovo pravilo kao svoj princip, zaslužio atribut lagahne i tolerantne vjere. To je zato što običajno pravo bilo kojeg podneblja i naroda ustvari predstavlja sliku stanja u kojem to društvo živi, navike koje upražnjavaju i obaveze koje su u stanju izvršavati. Prema tome, kada nemamo dokaza u Kur'anu i Sunnetu da je odreðeni običaj zabranjen, islam ga tolerira, prihvata i prilagoðava mu se. Ovo je vrhunac tolerancije i dobročinstva spram ljudskog roda.
