Sljedbenici nevjerstva su se meðusobno razišli i razdijelili na sekte, stranke, grupice i zajednice. Razlikovali su se u stepenim nevjerstva i zablude, odlutalosti i udaljenosti od Pravoga puta. Neki su zanijekali Stvoritelja, neki Njegovu jednoću, neki vjerovjesništvo, proživljenje i povratak, uz ostale vrste neospravnih izjava koje šejtan objavljuje svojim štićenicima.
Ibnul-Kajjim o riječima Uzvišenog „Zar čovjek misli da će biti ostavljen..“ kaže: „Jedna od tajni ovog ajeta je da se potvrda vjerovjesništva i Povratka zna putem razuma. Ovo je jedno od mišljenja naših istomišljenika i drugih, što je ispravno. Njegova istinska vlast nalaže naredbu, zabranu, nagradu i kaznu. Isto tako iziskuje slanje poslanika i objava, te proživljenje i povratak na dan kada će dobročinitelj biti nagraðen a zločinac kažnjen...“ (Et-Tibjan fi aksamil-Kur'an od Ibnul-Kajjima, 161-162)
Ibn Hazm kaže: „Šest je glavnih sekti koje se suprotstavljaju islamu. Zatim se svaka od njih razišla na nove sekte. Spomenut ću općenito, Allahovom voljom, ovih šest sekti prema stepenu njihove udaljenosti od ispravnog puta:
Prva: Apologetičari sofističari.
Druga: Oni koji potvrðuju činjenice, ali kažu da je svijet oduvijek i da ga niko nije stvorio ni uredio.
Treća: Oni koji potrvðuju činjenice, a kažu da je svijet oduvijek i da ima onog ko ga ureðuje, koji je takoðer oduvijek.
četvrta: Oni koji potvrðuju činjenice. Neki od njih kažu da je svijet oduvijek, a neki da je nastao. Slažu se da svijet ima one koji ga ureðuju i koji su oduvijek. Smatraju da ih je više od jednog. Razišli su se oko njihovog broja.
Peta: Oni koji potvrðuju činjenice i smatraju da je svijet nastao i da ima jednog stvoritelja koji je oduvijek, ali su porekli svaki oblik vjerovjesništva.
Šesta: Oni koji potvrðuju činjenice i smatraju da je svijet stvoren i da ima Stvoritelja koji je oduvijek. Potvrðuju vjerovjesništva, ali se razilaze oko nekih. Potvrðuju neke vjerovjesnike, alejhimusselam, a druge negiraju...“ (El-faslu fil-mileli vel-ehva ven-nihal, 1/3)
Ovo se odnosi na sljedbenike drugih vjera mimo islama. O sljedbenicima islamske vjere Allah, Azze ve Dželle, nakon slanja poslanika svakom narodu, kaže: "Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu ibadet činite, a taguta se klonite!" (En-Nahl, 36) Svaki poslanik je pozivao svoj narod u Allahovu vjeru, a ona je islam, tj. predanost Njemu, Subhanehu ve Te'ala, Jedinome: "Samo je vjera kod Allaha, doista, islam!“ (Ali Imran, 19) Allah neće primiti druge vjeru mimo islama ni od jednog čovjeka.
Ibn Tejmijje kaže: „Svi vjerovjesnici su bili poslani sa vjerom islamom. To je vjera mimo koje Allah neće primiti drugu ni od prvih ni od zadnjih generacija ljudi.“ (El-Ubudijje, str. 34)
„Nebeske objave koje se prenose lancima prenosilaca, koji kategorički pobijaju svaku sumnju u njihovu vjerodostojnost, od vjerovjesnika, alejhimusselam, jasno kategorički govore da Allah neće primiti ni jednu vjeru mimo Prave vjere, a ona je islam (predanost) općenito. Robovanje Allahu Jedinome Koji sudruga nema, vjerovanje u njegove Knjige, poslanike i Sudnji dan.“ (El-Fetava, 1/335)
Ibn Tejmijje , Allah mu se smilovao, kaže: (ajet pronaći)
Uz pravednost naredio je i tevhid (monoteizam) koji označava robovanje Jedinom Allahu koji nema sudruga. Ovo je temelj vjere, a nasuprot njemu stoji grijeh koji neće biti oprošten. Uzvišeni kaže: „Allah neće oprostiti da Mu se neko smatra ravnim, a oprostit će mimo toga kome hoće.“ To je vjera koju je Allah naredio svim poslanicima koje je poslao svim narodima. To je generalna predanost (islam) oko kojeg su se složili svi vjerovjesnici. Ovo je taj monoteizam koji predstavlja temelj vjere, a on je najveća pravda. Nasuprot monoteizmu je mnogoboštvo (širk) koje predstavlja najveću nepravdu.“ (El-Fetava, 1/348)
On takoðer kaže: „Allahova vjera islam sazdana je na dva temelja: Obožavanje Allaha Jedinoga bez pripisivanja sudruga i Njegovo obožavanje onim što je propisao jezikom Svoga Poslanika, s.a.v.s.,. Ovo je suština i srž riječi: „Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.“ (Kaidetun dželile fit-tevvessuli vel-vesile, str. 162)
Ibn Kesir u tefsiru govora Uzvišenog: "A tebi objavljujemo Knjigu, s Istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi.“ (El-Maide, 48) kaže: „Ovo je obavijest o narodima sa različitim vjerama s obzirom da je Allah slao časne poslanike sa različitim zakonima i propisima. Oni su se svi složili oko tevhida ... Zakoni su bili različiti u naredbama i zabranama... Vjera mimo koje Allah neće primiti drugu jeste tevhid i iskreno ispovijedanje vjere Allahu Uzvišenom, a s time su došli svi poslanici, alejhimusselatu ves-selam.“ (Tefsir Ibn Kesir, 2/66)
Sljedbenici svakoga poslanika koji su vjerovali u njega, družili su se sa dotičnim poslanikom tokom njegovog života, od njega naučavali, preuzimali, za njim se povodili i pamtili knjigu njegova Gospodara koja mu je dostavljena. Pamtili su njegove izreke i sunnete, pitali su za nejasne stvari, tražili su direktno rješenje za sve ono što se ticalo njihovog života na ovom svijetu i Povratka. Kada bi poslanik umro, život njegovog naroda bi se odužio, njegovi učenici i pratioci bi se razasuli i pomrli, a bi došle nove generacije, interesi bi oslabili, strasti nadvladale, sumnje uskovitlale, srca okamenila. Povoðenje za poslanikom bi se smanjilo, nestalo bi sunneta, nadvladale novotarije, istina bi se pomiješala sa neistinom, pomiješale bi se božanske objave i vjerovjesničke izreke sa idolopokloničkim filozofijama i razumski prioriteti sa logičkim teorijama. Nakon što su ljudi bili jedna zajednica na istini, razišli su se i rascjepkali: "Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a onda su se jedan drugome suprotstavili.“ (Junus, 19) Koliko su se ljudi udaljavali od Knjige njihovog Gospodara i sunneta njihovog vjerovjesnika, koliko su zaranjali u bespuća zablude i neispravne razumske postavke, toliko su ujedno zalutali sa Allahovog ispravnog puta. Nijekali su istinu, ili dio istine, nakon što su je shvatili i istupili su pred Allaha i Njegovog poslanika. Tako su generacije, jedna za drugom, lutale, razišli su se i rascjepkali nakon što im je došlo znanje čineći nasilje jedni prema drugima.
Ibn Tejmijje kaže: „Ko je izašao iz okvira vjerovjesništva, zapao je u širk i drugo... Mnogoboštvo nije temelj kod ljudi, već Adem i oni koji su se pridžavali njegove vjere od njegovih sinova ispoljavali su jednoću Allahu slijedeći vjerovjesništvo, jer Uzvišeni kaže: "Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a onda su se jedan drugome suprotstavili.“ (Junus, 19)
Ibn Abbas kaže: „Izmeðu Adema i Nuha je bilo deset stoljeća (generacija). Svi su bili u islamu. Kada su ostavili slijeðenje zakona vjerovjesnika zapali su u mnogoboštvo.“ (El-Fetava, 20/106)