Naravno, to je na mene mnogo utjecalo, pa je sva moja želja bila da postanem kao oni, da budem na njihovom stepenu. Počeo sam posjećivati mjesta gdje se okupljaju mladi ljudi i družiti se sa momcima i djevojkama. Često smo organizovali trke autima. Malo po malo počeo sam propadati – prvo obične cigrete, a onda mi je jednom prilikom drug dao “drugačiju” cigaretu...

I tako sam počeo uzimati drogu. Otišao sam na fakultet i vidio sam veoma čudnu sliku zajednice. Omladinu ne interesuje obrazovanje. Sve što je zanimalo tu omladinu jeste moda i izlasci do kasno. I naravno, plakao sam i bio tužan jer nisam mogao sebi priuštiti odjeću kao što oni oblače i izlaziti gdje oni izlaze. Upoznao sam i dvije djevojke koje su bile manekenke. Volio sam se s’njima družiti, pa sam razmišljao kako da nabavim novac za izlaske sa njima? Tako sam se sve više upoznavao sa omladinom iz te klase – propale, kojoj je jedini cilj u životu bio izgled i novac.

Jednom od tih momaka sam ispričao svoje materijalne probleme. Rekao mi je da je njegov slučaj isti kao i moj, ali da on zna kako da dođemo do novca. Ja sam vježbao bodi-bilding i tijelo mi je razvijeno i lijepo izgledam, pa me je taj mladić počeo upoznavati sa ljudima koji imaju mnogo novca. Počeo sam raditi kod njih kao bodigard-cuvar. I zahvaljujući tome, počeo sam prisustvovati sijelima o kakvim nisam ni sanjao. Počeo sam piti alkohol, uzimati drogu i to je trajalo tri godine. Moje zdravlje je počelo postepeno propadati. Ponašao sam se veoma čudno. Počeo sam se svađati sa svi tim ljudima. Čak se i moja odjeća, kojom sam se ponosio i oholio, počela kidati. Svakim danom je bilo sve više stvari koje nisam mogao popraviti.

Bilo je oko tri sata ujutro, a ja sam sjedio u našoj porodičnoj kući. Gledao sam zidove sobe i pitao sebe: yašto sam se uzoholio? Zašto sam zaboravio i potcjenio mjesto gdje sam se rodio? Ovo je soba u kojoj sam svoje skromno detinjstvo proveo. Poželio sam ovaj jednostavni način života. Poželio sam da budem sa svojo porodicom i rođacima. “Zašto si me stvorio, Gospodaru” – povikah. Tako mi Allaha, dželle šanuhu, u tom trenutku sam na radiju čuo ajet koji me je cijelog uzdrmao. A to je ajet u kome Uzvišeni kaže:

Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. (Kur’an, sura: Ez-zarijat, ajet 56)

Odjednom, sam pao na sedždu, jer nisam u tom trenutku mogao ništa drugo učiniti. Žestoko sam plakao. Možda nisam ustajao sa te sedžde sve dok nije nastupila zora. Ustao sam, uzeo abdest i okupao se. Osjetio sam veoma čudan osejećaj. Osjetio sam da sam žedan Allahovog, dželle šanuhu, zadovoljstva. Shvatio sam zašto sam stalno osjećao tjeskobu u sebi, kao da se gušim. Zasigurno mi je potrebna blizina Allahova, dželle šanuhu, a bio sam tako daleko od Njega. U tom trenutku sam osjetio da je svjetlo počelo obasjavati moj život. Zavjetovao sam se da ću na svaki grijeh kojeg počinim uzvratiti činjenjem pokornosti Allahu, dželle šanuhu Znači, ako ispušim cigaru, za to ću postiti dan. Osjetio sam kako svoju ličnost iznova gradim i jačam svoju volju. I, evo prošlo je dvije godine kako živim tim novim životom. Ne želim se udaljiti od džamije i molim Allaha da me učvrsti na tom putu.

SubhanAllah – Neka je slava Allahu, dželle šanuhu”

Učenjaci imaju lijepu izreku: “Kao što tijelo osjeća glad za hranom, tako i duša osjeća glad i čezne za Božijom ljubavlju.”

Abdurrahman je na to ukazao rečenicom: “Osjetio sam da sam žedan Allahovog, dželle šanuhu, zadovoljstva.” Ovo je istinsko pokajanje.

- Kakva su osjećanja, Abdurrahmane, prvog dana povratka Allahu Uzvišenom?

“Prvo što sam osjetio jeste da želim da umrem, jer ja ne zaslužujem da živim. To je zbog toga što sam se mnogo kajao za svoja djela. Shvatio sam da u prijašnjem životu nisam nikada osjetio užitak, mada sam mislio da uživam u tom životu i da se provodim.

Kada sam čuo ajet, a ni danas još nisam siguran kako se to dogodilo baš u tom trenutku, pronašao sam u sebi veliku snagu i sigurnu odluku da nadoknadim sve što sam propustio. Da nadoknadim ono što sam propustio prema Allahu, dželle šanuhu Osjetio sam: kao da mi nedostaje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Bio sam siguran da imam jaku ličnost, jer sam bio čovjek razvijenog tijela, sportista sa lijepim tjelesnim izgledom; igrao sam ulogu čovjeka savršenog tijela. Mislio sam da je dovoljno da samo pogledam nekog, pa da se taj neko mene uplaši, a ako pogledam djevojku, da će ona poeželjeti da razgovara sa mnom. Ali istina je da sam bio slab iznutra. Znači nisam imao svoj stav, nisam sebe i svoju strast mogao zaustaviti kada je trebalo ili uraditi suprotno od onoga što su moji prohtjevi zahtjevali. Nisam kod sebe imao snagu i odlučnost. Ali, nakon što sam se povratio Allahu, dželle šanuhu, otkrio sam da sam ja kao malo izgubljeno dijete kome treba neko pokazati gdje je njegova porodica; treba ovo dijete odgojiti i naviknuti ga na stvari koje ne razmije. Rekao bih ‘Hoću da postim sutra,’a dijete u meni je počelo plakati: ‘Kako ćeš postiti kad imaš posao, studije i drugo?’Ali nisam slušao svoju strast, jer sam znao da, kad ona plače, u tom poslu stanuje ‘dobro.’

Bio sam toliko odlučan u pokornosti, da sam otkrio kod sebe stvari koje nisam znao: veliki izvor snage skriven u meni.”

El- hamdulillah – Hvala Allahu, dželle šanuhu, na tome!

Uistinu, dok je Abdurrahman izlagao svoja osjećanja, osjetio sam u svom srcu smirenost, rahatluk i blagu hladnoću. A sve to od silnog utjecaja na moju misao o veličini Allahove milosti.

Allah, dželle šanuhu, je objavio Davudu, a.s.:

O Davude, kada bi znali oni koji se od Mene okreću za Moju čežnju za njihovim povratkom Meni i za Moju želju da se pokaju, istopili bi se od čežnje za Mnom. O Davude, ovo je Moja želja onima koji se okreću od Mene, a kakva je tek Moja ljubav prema onima koji hrle Meni.

Mi često ne shvatamo koliko Allah, dželle šanuhu, voli da se Njemu povratimo. A primjer Abdurrahmana potvrdjuje kolika je Allahova, dželle šanuhu, plemenitost. Znači, njegov zivot je bio problematičan, pa se u potpunosti promijenio nakon upute – sve je postalo ljepše i sretnije.