Vratimo se četrnaest stoljeća unazad da vidimo kakav je to bio onaj koji je nosio ime Abdullah. Naići ćemo na skupinu ljudi koji su uzdigli ovu vjeru, uspostavili i proširili njene minarete. Historija neprestano spominje njihove bitke i podvige, njihovo strpljenje i ustrajnost u širenju Allahove vjere, i pored njihove mladalačke dobi i kratkoće življenja u islamu.

Zastat ćemo kod jedne od tih osoba. Proživjela je opasne situacije. Susrela se sa vodećim ličnostima tada najvećih imperija. Susreo se sa Kisrom vođom Perzijanaca i Kajsarom vođom Rimljana. On je bio obični Arap kojeg nisu interesovali protokoli niti diplomatija. Nije poznavao osim vrelo popodnevsko Sunce, poneki hlad i čisto večernje nebo obasjano ukrasnim zvijezdama. Ponuđene su mu ovosvjetske riznice, ali ih je odbio. Kisra mu je nudio udio u svojoj vlasti. Odbio ga je. Nudio mu je svoju prelijepu kćerku...nije se ni obazreo na nju. Sve je to odbio radi mnogo skupocjenijeg i mnogo ljepšeg. Odbio ih je radi Allahove, subhanehu ve te'ala, skupocjene robe - radi Allahova zadovoljstva i Dženneta. Šta to historičari prenose o ovome mladiću?

Nakon učvršćenja islamske države u Medini, iz želje za izvođenjem ljudi iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi, iz želje za dostavljanjem vjere islama na kraj svijeta, u devetnaestoj godini po Hidžri, Omer b. El-Hattab, radijallahu 'anh, poslao je vojsku u sukob sa Rimljanima. Kajsar, vođa Rimljana, prestravljen dolaskom Omerovih ratnika, zapovijedio je svojim ljudima da ukoliko zarobe nekoga od muslimana da mu ga dovedu, kako bi izravno od tog muslimanskog zarobljenika saznao nešto više o muslimanima i izvoru njihove snage. Jedan od zarobljenih muslimanskih ratnika doveden je pred Kajsara.

Ime mu je bilo Abdullah b. Huzafe es-Sehmi, radijallahu 'anh. Kajsar je bio poznati diplomata i političar. Znao je slabost ljudi i njihovu ljubav za dunjalukom. Međutim, je li Abdullah b. Huzafe bio poput drugih ljudi?! Je li bio poput današnjih muslimana koji za nešto bezvrijedno bez ikakve prisile prodaju svoju vjeru i svoj obraz? Abdullahu b. Huzafi nude se mnoge stvari. Hoće li ih prihvatiti ili ne? Kajsar kaže: „Ponudit ću ti jednu stvar. Nudim ti da primiš kršćanstvo. Ako ga primiš, pustit ću te i obilato nagraditi." Zamislite ovo nudi Kajsar, vođa Rimljana, Abdullahu b. Huzafi, svome zarobljeniku. Međutim, Abdullah nije kao većina današnjih Abdullaha. Odmah iz dubine srca, čvrsto i odlučno Abdullah izgovara: „Uistinu, smrt mi je draža hiljadu puta od onoga čemu me ti pozivaš!" Abdullah! Šta ti je?! U pitanju je sloboda i još, uz nju možeš dobiti ogromno bogatstvo! Ne, ne. Najslobodniji je onaj koji robuje Allahu i najbogatiji je onaj koji je pokoran svome Gospodaru.

Ako je smrt jedna, neka bude radi Allaha, subhanehu ve te'ala. Kajsar se čudi. Pokušava drugi put. Kaže: „Vidim da si pametan čovjek, pa, odazovi mi se u onome što ti predlažem. Ako mi se odazoveš, učinit ću te svojim ortakom u mojoj vlasti. Dođi Arape, učinit ću te svojim ortakom u vladanju Rimskom imperijom i oženit ću te svojom prelijepom kćerkom, kraljicom Rimljana." Mnogo li je ponuđeno ovom siromašnom Arapu pohabane odjeće, ispucalih peta, povezanog u lance. Smrt mu je visila iznad glave. Kakav je bio odgovor Abdullaha b. Huzafe, radijallahu 'anh, u tim presudnim momentima? Abdullah, čvrste vjere u Allaha, pun žudnje i čežnje za onim što Svevišnji Allah ima kod Sebe, kaže: „Tako mi Allaha! Kada bi mi prepustio sve čime

vladaš i sve čime su vladali Arapi da se samo jedan treptaj oka povratim od Muhammedove vjere, ja to ne bih učinio!" Allahu Ekber! Da. Ne samo tvoju vlast nevjerniče. I ne stalno kršćanstvo, već samo jedan treptaj oka. Pravi, istinski Abdullah to neće učiniti. Kajsar je vidio da ne vrijede blage metode, podmićivanje i privoljavanje. Povikao je gromkim glasom: „Onda ću te ubiti!" Dželat je već stojao iznad Abdullahove glave s isukanom sabljom u ruci. Kajsar je čekao odgovor. Odgovor mu je došao poput strelice: „Postupi kako želiš." Naredio je da razapnu Abdullaha a onda je svojim strijelcima rekao da gađaju u blizini njegovih ruku. Ponovo, dok su se strelice zabadale u blizini Abdullahovih ruku, Kajsar mu je nudio da prihvati kršćanstvo. Abdullah odbija.

Kajsar naređuje svojim strijelcima da gađaju u blizini njegovih nogu i poziva ga da napusti svoju vjeru. Abdullah odbija. Nakon toga naredio je da se donese veliki kotao, naspe pun ulja i potpali vatra kako bi se ulje zagrijalo. Ulje se zagrijalo, ucvrkalo. Kajsar je naredio da se dovede jedan od muslimanskih zarobljenika i baci u kotao s uljem. Za nekoliko trenutaka, na površini ulja pojavile su se samo kosti. Sve to se zbivalo pred Abdullahovim očima. Kajsar se okreće Abdullahu i poziva ga u kršćanstvo. Sekunde ga dijele od kotla, a kotao, pun ulja, vri. Međutim, Abdullah b. Huzafa, radijallahu 'anh, odlučnije odbija napuštanje vjere Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Kajsar je počeo da ludi. Šta je ovom čovjeku? Nudim mu udio u svojoj vlasti.

Nudim mu svoju kćerku, a on odbija. Vatra je pred njim. Kotao pun ulja vri... odbija. Kajsar odlučno kaže: „Hajde bacite ga kao i njegova druga." Vojnici su prišli Abdullahu i podigli da ga bace u kotao s uljem, kad ... jedan od vojnika primjetio je Abdullaha kako mu oči suze. Abdullah plače. Ovaj vojnik, sav radostan, vjerujući u pobjedu, dobacio je Kajsaru: „On plače." Mislili su da Abdullah plače zbog susreta sa smrću. Kajsar je povikao: „Vratite mi ga!" Kada su mu ga vratili, ponovo mu je predložio da prihvati kršćanstvo, ali, Abdullah je opet odbio. „Teško li se tebi! Zašto si onda zaplakao?!" - upita Kajsar Abdullaha. Abdullah b. Huzafe es-Sehmi, radijallahu 'anh, je rekao: „Rasplakalo me to što sam sebi rekao: 'Sada ćeš biti bačen u ovaj kotao i napustit će te duša.' Poželio sam da imam duša koliko imam dlaka na svome tijelu pa da sve budu bačene u ovaj kotao na Allahovom putu." Kajsar, veliki nasilnik i zulumčar, ostao je bez teksta.

Bio je zadivljen Abdullahovim postupkom. Rekao mu je: „Pristaješ li da me poljubiš u glavu i da te pustim." Abdullah je pogledao u zarobljene muslimane pa rekao: „I sve ove muslimanske zarobljenike?" Kajsar je pristao. Abdullah je prišao sav ponosan i poljubio Kajsarovu glavu. Muslimanski zarobljenici su pušteni.

Prije nego li se Abdullah b. Huzafe s ostalim muslimanima vratio, vijest se pročula Medinom. Kada je stigao u Medinu, Omer, radijallahu 'anh, sav sretan zbog čvrstine Abdullahova imana i spasenja muslimanskih boraca, rekao je: „Na svakom muslimanu je da poljubi glavu Abdullaha b. Huzafe, a ja to prvi činim." Ustao je i poljubio Abdullaha u glavu.
Abdullahu naš, u našem vremenu, pusti nas da te poljubimo u glavu i nastavi svojim putem do mesdžida kako bi obavio namaz s ostalim muslimanima. Pusti nas da te poljubimo u glavu i ostani čvrst i postojan u svojoj vjeri, dini-islamu. Abdullahu naš, pusti nas da te poljubimo u glavu i oslobodimo te tvoga ropstva svojim strastima. Pusti nas da te poljubimo u glavu čvrsto nam obećavši da se nećeš vratiti više tom životu u kojem si danas, daleko, daleko od prelijepog islama.