Nisam... Nisam imao ni trideset godina kada mi je supruga rodila prvo dijete. Nikada neću prestati sjećati se te večeri. To veče provodio sam, kao i obično, sa svojim lošim društvom u mračnim ulicama. To veče mnogo sam nasmijavao i zabavljao svoje društvo. Znao sam vrlo dobro oponašati ljude, govorom i djelom. Niko od mene ne bi bio miran. Čak sam oponašao i neke svoje drugove zbog čega su me i izbjegavali. To veče, koju nikada neću zaboraviti, posebno sam nasmijavao i zabavljao svoje društvo oponašajući slijepog čovjeka koji je prolazio pored nas. Na kraju, potpetljao sam mu nogu i on ... on je pao. Ja sam se samo glasno nasmijao i vratio se svome društvu.

Kući sam došao kasno i zatekao svoju suprugu u isčekivanju. Vrijeme poroda se približilo. "Gdje si do sada Rašide?" - progovorila je plačljivim glasom - "Umorna sam mnogo Rašide. Bolovi su sve učestaliji." Pala je suza niz njeno lice koje sam... bio i zaboravio. Osjetio sam da prema njoj mnogo griješim. Trebalo je da budem više s njom. Naročito pred kraj devetog mjeseca. Uzeo sam i odvezao suprugu u bolnicu. S njom... u bolnici nisam proveo ni jednog trenutka.

Ostavio sam broj svog telefona i vratio se svome društvu. Nakon izvjesnog vremena nazvali su me iz bolnice i obavijestili o dolasku moga sina Salima na ovaj svijet. Kada sam stigao u bolnicu na recepciji su tražili od mene da se hitno javim glavnoj doktorici koja je vodila porod. Kakva doktorica?! Sada je najbitnije da vidim svoga sina Salima! Rekli su: "Moraš hitno da se javiš doktorici." Doktorica me obavijestila da je moj sin, moj Salim, došao na ovaj svijet slijep. Odmah sam se sjetio slijepog čovjeka s kojim sam se poigravao to isto veče. Subhanallah!!! Kako uzajmiš tako ti se i vrati! Moja supruga nije bila žalosna zbog toga.

Bila je vjernica u Allahovo određenje. Mnogo me savjetovala da se klonim lošeg društva, da se klonim oponašanja drugih. Naprotiv, ona to nije nazivala oponašanjem ili imitiranjem, nego gibetom i ogovaranjem. Ja nisam mnogo vodio računa o Salimu. Smatrao sam ga strancem u našoj kući. Noću kada bih čuo Salimov plač, bježao bih u drugu sobu i spavao u njoj. Moja supruga mnogo se brinula o njemu. Mnogo se obradovala prvim Salimovim koracima. Međutim, nakon nekoliko koraka... nakon nekoliko koraka, uvidjeli smo... uvidjeli smo da je Salim hrom. To je još više povećalo moju odbojnost prema Salimu, dok na drugoj strani, majčina ljubav i veza sa Salimom se povećala, čak i nakon što je rodila Omera i Halida. Prolazile su godine. Salim je rastao. Ja nisam ni primjećivao te godine. Moji dani i noći bili su isti.

Nisam vodio brigu o Salimu, čak i kada je došlo vrijeme da se Salim upiše u specijalnu školu. Svu brigu o Salimu preuzela je na sebe... brižna majka. Tako je bilo sve do jednog dana. Nikada ga neću zaboraviti. Probudio sam se i pogledao na sat. Bilo je jedanaest sati. Rekao sam sebi: "Još je rano, ali nema veze." Ustao sam, okupao se i krenuo da izađem iz kuće. U hodniku... u hodniku me zaustavio Salimov plač. Glasno je plakao. Dozivao je majku, ali, izgleda da ga nije čula. Pomislio sam u sebi: "Da li da izađem i ostavim ga u ovakvom stanju? Majka će mu vjerovatno doći. Ne! Kako da ga ostavim?! To je... To je ipak moj sin." Ne znam šta me je natjeralo da kažem: "Salime, dušo moja, zašto plačeš?" Trenutak! Salim je prestao plakati, a zatim sav zbunjen i preplašen otrčao od mene.

Saznao sam da se moj sin, moj Salim, boji mene. Kako da ne kada nikad i nije osjetio očinsku toplu riječ. Nikada ga nije pomilovala topla očinska ruka. Krenuo sam za Salimom dozivajući ga i tražeći objašnjenje za njegov plač. Zašto je tako glasno plakao? Iza mene je došao moj srednji sin Omer i rekao: "Baba! Baba! Danas je petak! Danas je džuma i Salim se boji da neće naći mjesto u prvom saffu. Već smo prilično okasnili!" Allahu Ekber!!! Trenutak! U meni se budi dugo očekivana očinska ljubav.

Rekao sam svome Salimu tihim glasom: "Salime, sine moj, znaš li ko će ti danas praviti društvo do džamije, ko će te voditi u džamiju?" Rekao je: "Sigurno Omer! Kada bih samo znao gdje!" Rekao sam mu: "Ne Salime! Danas... Danas ću ti ja praviti društvo do džamije!" Izašli smo iz kuće i htio sam da ga povezem do džamije autom. Rekao mi je: "Ne baba! Džamija je blizu, a ja hoću da za svaku stopu na putu do džamije uzmem nagradu kod Uzvišenog Allaha!" I pored velike gužve uspio sam da pronađem Salimu mjesto u prvom saffu. Nakon hutbe i namaza ostali smo da sjedimo u džamiji. Salim me je zamolio da mu dodam Kur'an.

Začudio sam se. Šta hoće Salim sa Kur'anom kad je... kad je Salim bio slijep. Dodao sam mu Kur'an. Zatražio je od mene da mu otvorim suru Kehf. Nakon što sam mu otvorio suru Kehf, on je uzeo Kur'an i stavio ga zajedno s postoljem ispred mene. Rekao je: "Baba, prati me i ispravi ako pogriješim." Salim je počeo da uči suru Kehf. Allah!!! Moj Salim... Moj sin Salim... od nepunih desetak godina... slijep... naučio je suru Kehf napamet. Prihvatio sam Kur'an i počeo ga čitati.

Ovog puta sam ja bio taj koji je plakao. Molio sam Uzvišenog Allaha da mi oprosti grijehe. Molio sam Ga da mi oprosti moju nemarnost prema Njemu Uzvišenom i mnogobrojne godine u griješenju. Molio sam Ga da me uputi na Pravi put i moje loše društvo zamijeni boljim, vjerničkim. Iz plača... iz plača su me prenule nejačke Salimove ručice. Brisale su mi suze s lica. Govorio je: "Ne plači baba! Uistinu je Allah mnogo milostiv. Oprostit će ti tvoje grijehe!" Krenuli smo kući. Majka se uveliko brinula za Salimom. Odavno ga nema kući. Omer se vratio. Ko je sa Salimom?!

Ali kada nas je vidjela zajedno, njenu brigu... njenu brigu zamijenila je neopisiva radost. Ne znam čemu se više radovala: ili Salimovom povratku kući ili...mome povratku Uzvišenom Allahu. Od toga dana počeo sam mnogo da učim o svojoj vjeri. U mjesecu sam nekoliko puta proučio Kur'an... Kur'an koji sam toliko godina izbjegavao i zamjenjivao ga muzikom. Moje imansko stanje, el-hamdulillah, iz dana u dan se poboljšavalo. Svojoj porodici bio sam bliži nego ikada. Osmjeh s lica moje supruge nije silazio. Ko bi vidio Salima, govorio bi da je Salim najsretnije dijete na svijetu... iako... iako je Salim bio i slijep i hrom. Svoje loše društvo zamijenio sam vjernicima, onima koji su nastojali i željeli i drugima da osjete Allahovu milost i dobrotu, onima koji su svoje vrijeme provodili u obožavanju samo Allaha i pozivu drugih u Njegovo obožavanje.

Tako, jednog dana, zajedno sa svojim prijateljima, odlučio sam da posjetim jedno mjesto, da proboravim zajedno s prijateljima određeno vrijeme u tom mjestu pozivajući mještane Allahovoj vjeri. Mislio sam da mi se supruga neće složiti i pomiriti s mojim odlaskom. Naprotiv, sva radosna, puna vjerničkog srca, pozdravila je moju odluku i ohrabrila me rekavši: "Idi i pozivaj Allahovoj vjeri ne bi li i drugi osjetili Allahovu milost i blagodat koju daje samo vjernicima. Salim... Salim me je zagrlio svojim nejačkim ručicama i da je mogao, da je bio visokog rasta, svog bi me izljubio. Allahova vjera... Poziv u nju... Džamije pune klanjača... Jačanje veze među muslimanima... Suosjećanje s problemima i iskušenjima braće muslimana... To je bilo ono o čemu je Salim stalno govorio. Rekao mi je: "Idi baba s Allahovim blagoslovom!"

To su bile... to su bile zadnje Salimove riječi koje sam čuo na dunjaluku! Moje odsustvo od kuće je potrajalo. Mnogo sam svoje poželio. Kad god sam imao priliku zvao bih kuću i razgovarao sa suprugom i dječicom. Međutim... sa Salimom nisam mogao nikako da se nađem. Uvijek, kada bih telefonirao kući, Salim ili je bio u školi, ili u džamiji, ili na predavanju. Salim... slijep... hrom... znao je dobro čime se postiže Allahova ljubav i milost. Kad god bih razgovarao sa suprugom oporučivao bih joj da mi poselami Salima i poljubi ga za mene. Ona bi se uvijek smijala, radost i zadovoljstvo bi se osjećalo u njenim riječima. Ona se najviše radovala mome povratku Uzvišenom Allahu.

Dugo godina je čekala na te tople vjerničke riječi. Kažem: Svaki put, kada bih joj oporučivao da mi poselami i poljubi Salima, ona bi se smijala, radost bi zračila iz njenih riječi... osim... osim zadnji put. Kada sam joj rekao da mi poselami Salima, njen glas je umukao. Nije se smijala! Nije bila vesela kao nekada! Tiho je prošaputala: "Ako Bog da!" Nakon nekoliko dana naš zadatak se završio i ja sam odlučio da se brzo vratim kući. Mnogo sam poželio suprugu i dječicu. Posebno Salima! Šta li mi je to Salim novo iz vjere naučio? Koliko li je još Kur'ana napamet naučio? Pitanja su se nizala. Nestrpljivo sam čekao susret s njim. Prilazeći kućnim vratima govorio sam sebi: "Kada bi mi samo moj Salim otvorio vrata! Koliko sam ga samo poželio! Ja Allah!!!" Pozvonio sam i već zamišljao Salima kako mi svojim nejačkim ručicama otvara vrata.

Vrata mi je otvorio moj najmanji sin Halid od nekih četiri godine. Kako mi je otvorio vrata počeo je da plače i glasno viče: "Baba! Baba!" Uzeo sam ga u naručje i ušao u kuću. Promjena se osjećala u kući. Kao da je nešto... Kao da je nešto ili neko nedostajao. Zatražio sam utočište kod Allaha od šejtana. Supruga me dočekala sva radosna. Mnogo se obradovala mome povratku. Međutim... ubrzo, primjetio sam da se radi o prividnoj radosti. Pokušao sam da joj uhvatim pogled, ali, ona je stalno okretala glavu lijevo ili desno. Upitao sam je: "Šta ti je?" "Ništa", odgovorila je. Trenutak... Napokon sam se sjetio nekoga koga sam toliko priželjkivao da vidim... Salim... Moj Salim... Kada će izaći da ga vidim? Upitao sam je: "Gdje je Salim?" Oborila je glavu i ništa nije rekla. U kući, ništa se nije čulo osim glasa moga sina Halida koji me neprestano, sve do ovog trenutka, glasno dozivao: "Baba! Baba!" Odjednom, kada je vidio da ga slušam, rekao je: "Baba... brato Salim... naš brato Salim... otišao je Uzvišenom Allahu u Njegov prostrani Džennet."

Supruga nije mogla da izdrži. Zaplakala je i otrčala u drugu sobu. Poslije sam saznao da je Salima, dvije sedmice prije moga povratka, zahvatila velika temperatura. Supruga ga je odvela u bolnicu. S njim, u bolnici, ostala je dva dana, nakon čega je prestala Salimova temperatura... nakon čega je prestalo Salimovo srce da kuca... i njegova duša otišla svome Plemenitom Gospodaru! Shvatio sam da je, ovo što mi se dogodilo, samo ispit od Uzvišenog Allaha!!! Strpio sam se na onom što me zadesilo i zahvalio se svome Uzvišenom Gospodaru.

Allahu pripada ono što je dao i Allahu pripada ono što je uzeo Sebi! Nisam prestao sjećati se nejačkih Salimovih ručica kako me grle i brišu moje suze u mesdžidu nakon džume namaza. Koliko sam samo žalio za svojim Salimom... slijepim i hromim. Nije bio Salim... Nije bio Salim slijep! Ja sam bio slijep, daleko od Allahovih naredbi i zabrana, dok sam se pridržavao lošeg društva! Nije bio Salim hrom ... Nije bio Salim hrom, jer je hodio ispravnim putem, putem imana koji jedini vodi do Allahovog zadovoljstva. Nisam prestao sjećati se njegovih riječi: "Uistinu je Allah mnogo milostiv." Mnogo sam plakao i žalio za svojim Salimom. Kako da ne žalim?! Kako da ne žalim?! Kada je moja uputa bila na njegovim rukama! Gospodaru moj, uvedi Salima u okrilje svoje milosti!!!