Dominique Jocelyinne Kaenzig:

Daniella i ja bile smo veoma nestašna djeca i stalno smo upadale u nevolje dok smo rasle. Roditelji su nam se razveli kad smo imale dvije godine, tako da smo nekoliko godina bile same s mamom. Uprkos tome, sve moje uspomene su lijepe, čak i kad smo morali dijeliti probleme i poteškoće. Kad su u pitanju karakteri, ja sam bila muškobanjasta, a Danijela je bila prava curica. Danas je to potpuno suprotno!

Veoma smo vezane i nikad se nismo odvajale, sve do polaska u osnovnu školu. Tada su nas razdvojili i smjestili u različite razrede, jer su učitelji smatrali da se dovoljno viđamo i kod kuće. To je bilo teško i na svakoj pauzi i odmoru mi bismo našle jedna drugu i ostajale zajedno koliko smo mogle. Kako smo odrastale, naše prijateljstvo je raslo i u kući i izvan nje. Svaka od nas je razvila svoj krug prijatelja.

Naši dječiji nestašluci ponekad su bili opasni, poput onog kad smo odlučile da se ljuljamo na štriku u bašti. Tako smo jako pale da smo se obje onesvijestile. Ja sam prva došla svijesti i imala sam posjekotinu na čelu, koja je krvarila. Danijela je imala još dublju posjekotinu iz koje je liptala krv. Ušle smo u kuću da potražimo mamu i sjećam se da je Danijela uzimala jedan po jedan jastučić na sofi i brisala krv s lica. Nikad mi nije bilo jasno zašto je to radila. Hitno smo prebačeni u bolnicu, ali smo preživjele da ispričamo ovu priču.

Dok sam odrastala, uvijek sam razgovarala s Bogom i molila Mu se. Kad sam prvi put počela učiti o islamu, moje molitve su postajale intenzivnije. Hvala Bogu, postala sam muslimanka početkom ramazana 2002. godine. Moja potraga za znanjem počela je nakon razgovora o vjeri s prijateljem iz škole koji je bio musliman. Sve što je on rekao imalo je smisla. Nastavljao je razgovarati sa mnom, dan za danom, tako da sam mogla postavljati onoliko pitanja koliko sam htjela. Provela sam godinu dana proučavajući islam i razgovarajući sa muslimanima prije nego što sam odlučila postati muslimanka.

Moja porodica je bila zaista nevjerovatna. Došla sam kući jednog dana i rekla mojoj mami kako mislim da je islam prava vjera, ali nisam bila sigurna. Prije nego što sam nastavila govoriti, ona je rekla: «Slijedi svoje srce.» I to je upravo ono što sam uradila. Moje tri sestre, mama i očuh pružili su mi veliku podršku, što mi je pomoglo da shvatim značenje bezuvjetne ljubavi.
Mom pravom ocu je trebalo mnogo duže da prihvati moju vjeru. Njegova žena je Brazilka i rođena je u muslimanskoj porodici, ali nije prakticirala vjeru. Tužno je to što su je njena iskustva okrenula protiv islama, ali to je samo dokaz da se svi trebamo fokusirati na islam, a ne na ponašanje muslimana.

Ja sam imala sreću da su mi mnogi ljudi pomogli da pronađem islam i učim o njemu. U početku je sve bilo veoma emotivno i željela sam postati savršena muslimanka preko noći, tako da sam nastojala promijeniti sve odjednom. Kad je ovo postalo teško, bila sam uzrujana, ali sam se uskoro opustila i počela raditi stvari na razuman način.
Nikada nisam bila ovako sretna kao što sam sada. Svaki put kad promijenim nešto u životu zbog islama, osjećam se bližom Allahu, i to je neopisiv osjećaj. Kad sam počela obavljati namaz, bilo mi je tako lijepo i osjetila sam mir i zadovoljstvo koje mi nijedna molitva ranije nije dala.

Daniella i ja provodile smo mnogo vremena razgovarajući o vjeri. Kad god sam mogla, raspravljala sam s njom o islamu, jer sam stvarno željela da i ona pronađe ono što ja imam. Ona je bila veliki izvor za mene i njena podrška nikad nije oslabila. Kad sam odlučila da počnem nositi hidžab, ona me je ohrabrivala i kad god bismo izlazile napolje, ponašala se zaštitnički prema meni. Oblačenje hidžaba bila je bitka. Znala sam da to trebam uraditi, ali me je sve to činilo veoma nervoznom. Onda sam jedne noći molila Boga da mi to olakša. Sljedećeg jutra sam se probudila sa osjećajem smirenosti i jednostavno odlučila da to učinim. Osjećala sam se tako sretnom iznutra i sjećam se da sam hodala ulicom sa širokim osmijehom na licu, koji je dolazio iz mog srca.

Kad sam postala muslimanka, Daniella i ja smo postale još bliskije, iako nismo radile neke stvari na koje smo dotad bile navikle. Mislim da sve ovo ima smisla za nju, ali ona smatra da ima mnogo toga čega će se morati odreći ako postane muslimanka i da još nije spremna za to.

Ja još razmišljam šta ću raditi u budućnosti. Dugoročno, nadam se da ću raditi u oblasti medicine i razmišljam o radu sa malom djecom. Najviše od svega želim sretan i uspješan brak sa muslimanom koji prakticira vjeru i koji će me razumjeti i smatram da je islam ključ sretnog života. Također se molim da moja sestra slijedi moj put i vjerujem da će se to i desiti. Nedavno je imala problema i kad smo razgovarali o tome, rekla je: «Allah će nam pomoći.» Ja mislim da je On već u njenom srcu.

Daniella Storm Kaenzig:

Imati sestru blizanku znači da uvijek imaš najboljeg prijatelja u blizini. Dominique i ja smo uvijek bile ovisne jedna o drugoj dok smo odrastale, a to smo čak i sada. Bile smo izuzetno nestašna djeca i naša mama je bila očajna kad smo radile stvari kao što su izbacivanje cijelog sadržaja iz ormara i istresanje na pod jedne po jedne pepeljare. Jednom je bilo tako loše da je mama samo pogledala i jednostavno se vratila uz stepenice plačući. Čak je to i slikala, jer nije mogla vjerovati da smo uradile takvo nešto. Mora da je sve to bilo teško za nju, ali nikad nije odustala od nas.

Nije me iznenadilo kad je Dominique postala muslimanka jer sam znala da je tragala za istinom i očekivala sam da će se to desiti. Dok smo rasle, Dominique bi uvijek govorila kako osjeća da joj nešto nedostaje. Mislim da razumijem šta je osjećala. Islam je popunio tu prazninu u njenom životu.

Dok je Dominique istraživala islam, postala je vrlo emocionalna kad je shvatila da sve to ima smisla. Rekla sam joj da ću je podržati, bez obzira na sve, i to sam i uradila. Za mene nije važno u kojoj je ona vjeri, jer je ona još uvijek moja sestra blizanka i ništa to neće promijeniti. Ne mogu razmišljati o negativnim stranama činjenice da imam sestru blizanku jer je to za mene uvijek bilo pozitivno. Ja sam starija sedam minuta i uvijek sam se osjećala nekako kao starija sestra. Ali od kako je Dominique muslimanka, postala je veoma ozbiljna i osjećajna, tako da su se uloge malo promijenile.

Naši karakteri su dosta različiti. Kažu da ja imam više samopouzdanja i možda je to istina. Volim izazove i idem naprijed. Stvarno se nadam da ću se uključiti u Vojnu policiju za nekoliko godina, a onda možda postanem obična policajka, ali bih voljela raditi u Odjelu za kriminal.

Prvo sam bila zainteresirana da postanem advokat, ali nakon što sam radila u advokatskom uredu, predomislila sam se. Bilo je veoma mnogo papira, a ja želim nešto sa više aktivnosti. Uključila sam se u kurs za marince, koji mi je dao ideju da pojačam treninge i pridružim se vojsci. Bilo je tako teško!

Morali smo spavati na zemlji, u vrećama, bez šatora, a posvuda su bili insekti i pauci. Morala sam spavati sa rukom na ustima i umotane glave da ih spriječim da mi gmižu po licu.

Moje ambicije su drugačije od sestrinih, ali to ne utiče na našu vezu. Razmišljala sam o islamu, ali se nisam stvarno posvetila njegovom proučavanju. Molim se Bogu svake noći i vjerujem u Njega, i moje molitve su jako slične sestrinim. Nedavno sam počela koristiti jednu od sestrinih sedžada i molila sam se Bogu na isti način kako to ona čini. Imala sam i bliskog prijatelja muslimana, iako on nije prakticirao vjeru, i razgovarali smo o tome da naučimo više o islamu, ali nije baš išlo na taj način.
Veoma poštujem muslimane i svoju sestru i vrlo sam ponosna na nju zbog njene hrabrosti, posebno od kad je odlučila da nosi hidžab. Veoma je poštuju svi njeni prijatelji. Ima zlobnika koji misle da je ona luda, ali njih treba samo ignorisati i ne treba im dopustiti da utiču na nas. Mislim da su moja najveća prepreka za prelazak na islam sva ta pravila koja treba primijeniti. Nisam sigurna da li bih ih se mogla pridržavati.

Molim Allaha dz.s. da im ucvrsti put na kojim su posle, pravi put istine, Islam...amiin!