Ali ipak, prije 6 godina, nakon što sam odgojena u kršćanskoj crkvi (prvo kao rimokatolička, a zatim kao "ponovo rođena" spiritualna kršćanka) i nakon što sam diplomirala kao sveštenica, završila bakalaureat i magistrirala teologiju, primila sam islam. Šta je to što je prouzrokovalo ovu radikalnu promjenu? U toku izrade magistarskog rada počela sam da sumnjam u kršćanske nauke.

Imala sam naviku da pročitam čitavu Bibliju svake godine jedanput, 12 godina zaredom. To je bilo dodatno, pored mojih izučavanja za mise, predavanja i studije. I dok sam proučavala sve te knjige, primijetila sam određene kontradikcije. Npr. kršćani poučavaju o istočnom grijehu, Postanak 3., dok tome protivriječi Ezekiel 18: 1-22. Ako ova osnovna doktrina nije istinita, onda se cijelo kršćanstvo samo sobom uništava.

Primjećivala sam te stvari tokom čitanja, i tada bih zastala sa čitanjem i razmišljala o njima, ali zbog svog studija nikada nisam imala vremena da ih bliže istražujem. Tokom mog osmogodišnjeg studija čitali smo Bibliju, knjigu po knjigu, poglavlje po poglavlje, stih po stih. Ali, nikada nismo pravili poređenja, tako da se protivriječnosti nisu spominjale. Ustvari, to je bilo prvi put da smo proučavali historiju crkve kroz sadašnju historiju, a ne kroz Bibliju. Od tog momenta sam počela da sumnjam u kršćanska načela koja u vrijeme Isusa nisu postojala. Počela su tek 325 godina kasnije s doktrinom trojstva.

Riječ "trojstvo", koja se u kršćanstvu spominje, ne postoji ni u jednoj Bibliji na svijetu, bilo da se radi o originalnoj Bibliji objavljenoj na grčkom ili hebrejskom jeziku (dakle, na jezicima na kojima su sve Biblije napisane). Doktrina trojstva u kršćanstvu u potpunosti je oblikovana tek nakon 4. koncila, što ima utjecaj i na današnje kršćanstvo. Međutim, pošto kršćani tada trojstvo nisu akceptirali, u kršćanstvo je ponovo uvedeno tek 68 godina kasnije, na koncilu u Nikeji. Da bi se učenja od inkarnacije, kojom je Isus mogao istovremeno biti i Bog i čovjek, do učenja pomirenja ili savršenog žrtvovanja, mogla razviti i formulisati, trebalo je da prođe više od 100 godina.

Oduvijek sam osjećala neku čežnju u srcu i htjela sam više saznati o Bogu. Jednog dana sam otišla kod svog profesora i rekla mu: Kršćanstvo nije samo ono što mi učimo. Mi kažemo ljudima da ćemo se „ponovo roditi", što znači da čovjek raščisti sam sa sobom i moli Isusa Krista da se vrati u njegovo srce kako bi grijesi bili oprošteni i da od njega napravi novog čovjeka. Ili moraš biti „ispunjen od Svetog duha", da bi bio „ponovo rođen". Kada uđe Sveti duh u tebe, taj neko počne pričati stranim jezicima (doživjela sam oba slučaja, iako nisu kod svih kršćana i zajednica priznati kao obaveza). Između različitih pravaca u kršćanstvu postoje mnogobrojne borbe i teološke razlike. Pojedini protestanti ne priznaju katolike kao kršćane jer se mole Mariji, majci Isusa a.s., i obožavaju svece. Baptisti nemaju nikakve veze sa nebaptistima. Pored toga, postoje i metodisti, veslijaneri, presbiterijanci, i hiljadu nezavisnih crkava, koje ne pripadaju nijednoj školi. Svi se razlikuju u nauci i interpretaciji Biblije. Imala sam osjećaj da, ako to što mi učimo jeste izvor svemu, nema potrebe za takvim različitim vjerskim zajednicama. Trebalo je da postoji jedna očigledna promjena društva oko nas. Umjesto toga, društvo je dekadentno i u gorem položaju nego što je bilo prije 50 godina! (Takozvane) kršćanske zemlje su među gorima. Moj profesor je zanijemio i nije mogao da mi odgovori.

Nastavila sam dalje i okončala 1993. svoj magistarski studij u teologiji. Mjesec dana poslije toga, odlučila sam da studiram njemački. Jedan od mojih kolega bio je doktor koji je proveo 6 godina u Dubaiju. Sprijateljili smo se i primjetila sam da me neprestano ispitivao o Starom Zavjetu. Ja sam, nasuprot tome, neprestano pitala o kulturi Bliskog Istoka. Nikada nisam bila zainteresovana za islam, iako je težište mog studija bilo na „misionarskom dejstvu". Imali smo predavanja o islamu, budizmu, hinduizmu, animizmu i katoličanstvu, a također smo proučavali pojedine „kultove". Moj interes je bio animizam, jedno plemensko vjerovanje. Kada smo bili zajedno, primijetila sam da je drugačiji. Htio je uvijek klanjati, ali na kršćanski način. Kada smo bili vani, davao je stalno prosjacima novac. Zbog toga je čak imao jednu kesu sa sitnim novcem u svom autu. Jednog dana mu rekoh da bih, kada ga ne bih poznavala, pomislila da je musliman. Priznao mi je da je prešao na islam u Dubaiju, ali nikada nije govorio svojoj porodici o tome. Kada se vratio na Filipine, popustio je u vjeri i nije više ni klanjao niti prakticirao vjeru. Njegova porodica se sastojala od pokornih katolika, on nije nikada bio povezan sa katoličkom crkvom, već prije sa protestantskom. Bilo je to u periodu kada sam upoznala jednu Filipinku, koja je konvertirala u islam dok je radila u Saudijskoj Arabiji. Živjela sam tada u Manili i, iako je tamo bilo muslimana, nisam njih zapravo tražila. Bilo je zaista čudno što sam tada u tako kratkom periodu srela dvoje muslimana. Znala sam da se Bog „upliće" u moj život kroz sasvim obične situacije. Rekla sam u šali: U redu Bože, šta želiš da mi kažeš?

Pitala sam ih o islamu, a prvo što sam pitala bilo je o tretiranju žena. Poznato je (kako mi to na Zapadu učimo i čujemo u medijima) da su muslimanke građani drugog reda i bez ikakvih prava. One moraju da se skrivaju pod hidžabom, jer njihovi muževi ne žele da ih iko vidi. One moraju da ostaju u kući i još uz to suprug ima pravo da ih udara! Čuvši njen odgovor, ostala sam zaprepašćena. Rekla je da se supruge i majke u islamu veoma poštuju. Objasnila mi je da se žene pokrivaju, jer je to naredba od Boga kako bi žene bile zaštićene. Također mi je objasnila da zloupotreba od strane supruga nije dio islama. Bila sam tako ubijeđena da je ono što sam ja učila bilo ispravno, i bila sam spremna da saosjećam sa tim jadnim, potlačenim muslimankama. Sada, kada sam saznala istinu i kada sam se suočila sa varkom kojoj su nas učili, počela sam dalje postavljati pitanja: Ko je Bog? Ko je Muhammed, s.a.v.s., za muslimane? U to vrijeme predavala sam na koledžu, tako da su moja pitanja otišla veoma duboko. Rekla je da ni ona nije odavno muslimanka, i da ona ne može odgovoriti na sva pitanja, ali će otići sa mnom u jedan islamski centar gdje ću dobiti odgovore.

Kada sam to čula, molila sam: Gospodaru (tada sam mislila na Isusa), ako je ovo od šejtana i demona (to zapravo misle kršćani o islamu), onda mi to pokazi. Neću nijednom otići tamo. Na kraju nisam primijetila nikakav uticaj nečega demonskog. Nisam se kolebala, tako da sam pošla s njom (mada više pažljivo). Bila sam iznenađena načinom kako su se ophodili prema meni. Poučavala sam kršćansku teologiju. Znam da se koriste mnoge strategije i metode ako želiš nekoga uputiti da slijedi tvoju vjeru. Oni nisu koristili nijednu od njih! Nije bilo nikakvih psiholoških manipulacija, ni suptilskih uticaja, ni uznemiravanja, ni „doći ćemo ti kući i čitat ćemo sa tobom Kur'an", kao što to čine kršćani, niti telefonskih poziva. Bili su ispravni, iskreni. Dali su mi neke knjige i rekli da mogu doći ponovo ako budem imala nekih pitanja i da će mi rado dati odgovore. Otišla sam kući i čitala sve knjige koje sam dobila.

Bila sam fascinirana i iznenađena. Ovo je bilo prvi put da sam čitala knjigu o islamu koju su napisali muslimani. Sve knjige o islamu koje sam čitala tokom svog osmogodišnjeg studija bile su napisane od strane kršćana. Te knjige pokazuju šta oni misle o islamu. Ali ono što oni misle da je islam i što islam uistinu jeste, to su dva različita pojma. Kršćani su iskreni, ali misle zaista pogrešno. Sljedećeg dana otišla sam ponovo tamo i diskutovali smo 3 sata. Tako je išlo nedjelju dana. Na kraju te nedjelje bila sam pročitala 12 knjiga i provela više od 15 sati u diskusiji s njima. Studirala sam 8 godina kršćansku teologiju. Krajem te nedjelje moj razum je znao da je islam istina. Jesam li tada primila islam? Ne, jer i tada nisam bila dvolična. Islam još nije bio u mom srcu.

Jedno od prvih pitanja koje sam postavila u toj nedjelji bilo je: Ko je Allah ? Učili su nas da je Bog muslimana „paganski" Bog (nešto kao Hindu-Bog, ali njegovo ime je Allah, i njemu se klanjaju muslimani). Bila sam iznenađena kada sam saznala da je Allah Sveznajući, Svemoćni Bog. On je Stvoritelj, Održavatelj i Opskrbitelj. To zasigurno nije odgovaralo mojim studijima o „paganstvu" i shvatila sam: To sigurno nije paganski Bog. Ne postoje tajni rituali niti ikakvi posrednici. On je Jedan i Jedini Bog, bez partnera. To se suprotstavlja trojstvu, gdje je Bog troje: Otac, Sin (Isus) i Sveti Duh, svi isto vrijedni i vječni. Mi bismo rado pitali naše kršćanske drugove, gdje je bio Isus kada je trebalo da umre na krstu i kada je govorio: Eli, Eli, Lama Sabahtani? (Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?) (Mat 27:46.) Je li on govorio samom sebi? Možda sada govore: Ne, to je bio ljudski dio Isusa (Nauka inkarnacije, gdje Isus može biti istovremeno Bog i čovjek). Oni mogu reći, čovjek doživljava ljudsku bol. Ali kada bi se to reklo, onda Isus ne bi bio savršena žrtva (nauka pomirenja), jer, shodno kršćanskom učenju, svi su ljudi rođeni s „istočnim grijehom", tj. sa grijehom koji prati ljude od Adama i Eve. Ako bi on bio rođen bez tog grijeha, onda bi bio manje čovjek i ne bi bio u stanju da shvati iskušenje i bol.

Drugo pitanje koje sam postavila bilo je: Ko je Muhammed, s.a.v.s., za muslimane? Bila sam iznenađena kada sam saznala da se muslimani ne klanjaju Muhammedu, s.a.v.s., kao što to čine kršćani sa Isusom, a.s..

Poslanik Muhammed, s.a.v.s., nije posrednik. Muslimani mole Allaha na kraju molitve da blagoslovi njega i njegovu porodicu kao što mole Allaha za blagoslov poslaniku Ibrahimu i njegovoj porodici. On je došao s istom porukom s kojom su dolazili i ostali poslanici, među njima i Isus. Ta poruka je da treba robovati samo jednom istinskom Bogu, Allahu. Musa, a.s., je govorio svom narodu Izraela: Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! (Ponovljeni zakon, 6:4-5 / Pnz 6:4-5). Isus, a.s., je prenio istu poruku: Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! (Mk 12:29-30.)

Pogledajmo pažljivo: Isus, a.s., je rekao jedan Bog, a ne tri u jedno! Isus nikada nije tvrdio da je sin Boga kao što mu ljudi prigovaraju. On se oduvijek predstavljao kao ljudski sin.

Svaki poslanik je došao sa istom porukom, ali postojale su razlike u prenošenju te poruke. Poslanstvo Musaa, a.s., odigralo se tokom mučenja u Egiptu. Poslanstvo Isusa, a.s., se odlikovalo istjerivanjem demona i vraćanjem mrtvih u život pomoću Božije moći. Ono što je odlikovalo Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo bila je objava Časnog Kur'ana njemu, koji nije umio čitati ni pisati. Musa, a.s., i Isus, a.s., su poslani posebnom narodu; Jevrejima. U Bibliji se stalno ponavljaju riječi: Slušaj, o Izrael, slušaj, o Izrael, koje su bile izrečene od poslanika, također i od Isusa. Časni Kur'an nije poslan određenom narodu, iako je Poslanik, s.a.v.s., bio Arap i govorio arapskim jezikom. Allah kaže u Časnom Kur'anu (više od 20 puta) da je islam poslan cijelom čovječanstvu!

Treće pitanje koje sam postavila bilo je sljedeće: Kako glase riječi molitve? Svi smo, naravno, vidjeli slike muslimana kada se mole u pravcu K'abe u Mekki. Imali smo običaj vjerovati da muslimani misle da je crna kockasta građevina njihov Bog, ili da misle da se Bog nalazi u njoj. U tome se ponovo vidi ignorisanje koje praktikuju nemuslimani, uključujući i kršćane, pogotovo kada se radi o islamu. Za mene su molitva i obožavanje još dok sam bila kršćanka imali veliki značaj, tako da sam bila jako zainteresovana upoznati način i riječi molitve.

Odgovorili su: Prvi korak ka molitvi je čistoća, duševna i tjelesna. Allah, Stvoritelj ljudi, je Jedini koji ima pravo da nam kaže kako ćemo stajati pred Njim tokom molitve. Ranije, kao katolik, kleknula bih da se molim i prekrstila bih se. Kasnije, dok sam bila protestant, dizali smo naše ruke, pjevali, tapšali, vikali, igrali i plakali. U tom svom neznanju, mislili smo da je to pravi put ka Bogu. On nam govori u Časnom Kur'anu o pravom putu, kojim treba da idemo k Njemu (El-Maida, 6.). Treba da operemo lice i ruke do iza lakata, potaremo glavu i operemo stopala. Ako tako učinimo, onda nam se brišu manji grijesi koje smo počinili tim dijelovima tijela. Onda zauzmemo stojeći stav, lice okrenemo ka Mekki (fokusu naše molitve) i dižemo ruke govoreći: Allahu ekber (Allah je Najveći). Onda učimo prvu suru Časnog Kur'ana:

1. Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,
2. Milostivog, Samilosnog,
3. Vladara Dana sudnjeg,
4. Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!
5. Uputi nas na pravi put,
6. na put onih kojima si milost Svoju darovao,
7. a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!

Onda dižemo ruke do ramena i kažemo: Allahu ekber. Nakon toga se pregibamo i stavljamo ruke na koljena i govorimo : Subhane rabbijel-azim , tri ili više puta. Kada se ispravimo, kažemo: Semi Allahu li men hamideh, Rabbena ve lekel-hamd. I ponovo: Allahu ekber. Sada klanjač pada na sedždu i kaže tri ili više puta: Subhane rabbijel-e'ala. Poslije slijedi sjedenje i moli se Allahu za oprost za svoje grijehe (Rabbigfirli 2 puta) i onda se ponovo zauzima pozicija sedžde, u kojoj se ponavlja tri puta: Subhane rabbijel-e'ala.

Bila sam zapanjena kada sam čula riječi molitve tako da sam uzviknula: Ova molitva zaista ne sadrži ništa loše! To je molitva kojom se slavi Bog! Riječi molitve i izvođenje došli su kroz uputstvo od Boga, koje je preneseno Muhammedu, s.a.v.s., preko meleka Džibrila. To je način na koji meleci na nebu klanjaju pred Allahovim prijestoljem. Zamislite to! Muslimani su jedini ljudi koji klanjaju kao meleci na nebu! Uz to, ako i ovo zanemarimo, muslimani su dužni klanjati u određenim vremenima, koja su određena položajem Sunca. Znači, s rotacijom Zemlje jedino muslimani klanjaju u svakom momentu pred najvećim i jedinim Bogom, Allahom.

Posljednje pitanje koje sam imala ticalo se autentičnosti Časnog Kur'ana. Biblija se sastoji iz 66 knjiga (po katoličkom učenju čak i više) i napisana je od oko 40 različitih autora. Neke knjige su pisane od nepoznatih autora ili nisu spomenuti autori, npr. knjiga Rut u Starom Zavjetu i Hebreji u Novom Zavjetu. Iako se Hebreji pripisuju Pavlu, njegov potpis se nigdje ne pojavljuje i u sredini knjige dolazi do promjene stila pisanja. Prosječni kršćanin to, naravno, ne zna i bez završetka teoloških studija to se ne mođe ni saznati kroz obično čitanje Biblije. U Bibliji postoje također dva jezika: hebrejski (u Starom Zavjetu) i grčki (u Novom Zavjetu).

Nijedan od ovih jezika ne može se uporediti sa onima koje mi poznajemo danas. Uostalom, ja nikada nisam čula da je Isus pričao grčki! U okviru mojih kurseva morala sam da naučim oba jezika. Divila sam se kada sam saznala da Časni Kur'an ima samo jednog autora, koji je Bog, Allah. Svaka sura, osim jedne, počinje riječima: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. A ne kao Biblija, koja u Starom Zavjetu počinje sa: Knjiga (od) ..., a u Novom Zavjetu sa: Evanđelje po... Usput, prema biblijskim učenjacima Mateja, Marko i Luka nisu bili Isusovi drugovi. Oni su bili Petrovi i Pavlovi učenici. Marko je sastavio najstarije Evanđelje u 68. godini „nakon Krista." Mnogi učenjaci tvrde da je Mateja kopirao od Marka, a da Marko neke od svojih informacija uzima i iz drugih izvora, koje nose naziv Q.
Luka u oba svoja Evanđelja i knjizi navodi neprovjerene informacije. Jovanovo Evanđelje je napisano oko 100 godina nakon Krista. Kao što rekoh, sve su to činjenice do kojih se ne dolazi lahko, osim ako se ne studira teologija.

Nešto drugo što me fasciniralo je činjenica da je Kur'an ostao nepromijenjen 1421 godinu! To što danas čitamo je tačno ono što je objavljeno Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. Ako čitamo prijevod Kur'ana, onda se original na arapskom nalazi pored prevedenog teksta. Moramo misliti na to da prijevod nije prijenos (U svakom jeziku postoje razlike u stilu gramatike i strukture, također i u nekim izrekama koje se nikada ne mogu prevesti tačno...). Ne samo da se molitve u islamu izgovaraju u originalnom jeziku, već su i muslimani širom svijeta povezani zajedničkim jezikom. Npr. kineski musliman, koji dođe u Ameriku, a ne govori engleski, mogao bi sa američkim muslimanom koji ne govori kineski komunicirati ako bi koristili arapski jezik, jezik Kur'ana.

Iako te iste sedmice nisam prihvatila islam, počela sam da posjećujem islamsku nastavu. Ponovo sam sjedila tu i bila iznenađena onim što sam učila. Sve što sam tokom mog studija naučila o islamu, sve je u ovim kursevima bilo opovrgnuto. Mi kršćani nismo znali da muslimani vjeruju da je Isusa rodila djevica Marija. Nismo ni pomislili da oni uopće vjeruju u postojanje Isusa. Ali, ukoliko musliman ne vjeruje da je Isusa rodila djevica, on nije musliman. Bila sam iznenađena kada sam saznala da muslimani vjeruju da je Isus podignut u nebo, i da će se opet pojaviti. U Kur'anu je cijelo poglavlje (sura) nazvano po Mariji, Isusovoj majci. Ali, muslimani se ne mole njoj, kao što to rade katolici. U katoličkim i evangelijskim Biblijama postoji samo mali odlomak koji je njoj posvećen, to je odlomak Prekrasna. Sura Merjem je poglavlje koje je u Kur'anu nazvano po njoj, po Isusovoj majci.

Poslije ovih kurseva sam obično išla kući, kako bih meditirala. Pri tome sam razmišljala o onom što sam naučila. Kršćanstvo mi je stvorilo mnoga pitanja, a islam je odgovarao na njih. Išla sam svakodnevno na kurs, svake noći sam čitala Bibliju, i svake noći sam molila: Bože, pokaži mi da je islam istina. I onda sam vremenom prestala da govorim Isuse, Sveti Duše, ili Oče. Jednostavno sam govorila: Bože (svejedno ko si), pokaži mi istinu. Kada molimo Svemogućeg Boga da nam pokaže istinu, zar bi nas On izigrao? Religiju nije lahko promijeniti. Nisam željela izgubiti svoje spasenje, ali šta ako se tu nije imalo šta izgubiti? Jedne noći, otprilike dva mjeseca nakon moje posjete islamskom centru, molila sam na ovaj način, kao i obično, i zatim sam otišla spavati. Prije nego što sam zaspala, između sna i jave, osjetila sam da je nešto prodrlo u moje srce. Iznenada sam bila potupno budna, sjedila sam u krevetu i glasno uzviknula: Allahu, vjerujem da si Ti jedan i jedini Bog! To je bilo prvi put da sam izgovorila riječ Allah. Iako sam slušala kako to drugi izgovaraju, nikada ranije, sve do tog momenta, to nisam izgovarala. Nakon toga, osjetila sam mir, i on me, elhamdulillah , od tog dana nije napustio.

Moja odluka nije ostala bez posljedica. Kršćani, koji svoju ljubav poklanjaju Isusu i koji odmah druge osuđuju da proganjaju one koji prime kršćanstvo, upravo oni su bili prvi koji su mene proganjali. Naravno, prvo što sam izgubila bio je moj posao. Nisam mogla dalje predavati u kršćanskom institutu. Kršćanin može podučavati o islamu, ali ne i musliman o kršćanstvu. Kada sam primila islam, bila sam već 7 godina udovica, što znači da sam bila odgovorna sama za sebe, ali i za moje troje od devetero djece.

Sljedeće je bilo to da me se porodica mog muža odrekla. Moj muž je bio iz ugledne familije, njegov djed se spominjao u istorijskim knjigama kao heroj, a njegov otac je duže vrijeme bio guverner. Iako su sva trojica bila mrtva, imala sam dobre odnose sa njegovom porodicom, čak i bolje odnose nego sa mojom porodicom. Nakon što sam postala muslimanka, rečeno mi je da ne mogu više biti član familije, i da ne mogu učestvovati na familijarnim susretima. Neki su još aktivni u politici, i sigurno nije prednost imati muslimana kao člana familije. Godinama sam bila bliska s njima, i to me veoma povrijedilo. Kada mi je muž umro, oni su bili ti koji su mi pomogli da odgojim djecu, a sada se toliko mijenjaju. Plakala sam tri dana, ali uvijek kada sam obavljala molitve, bila sam čvrstog ubjeđenja da je moja odluka bila ispravna.

Izvor za dalje nesuglasice bila su moja djeca. Sva djeca, osim sina koji je bio sa mnom, tada su bila u SAD-u. Ono što sam naučila u islamskom centru, pisala sam im u pismima. Nakon što sam primila islam, moja najstarija kćerka (koja je slučajno radila u uredu crkve kojoj sam pripadala) mi je napisala u jednom pismu: Znaš li da je islam satanska religija? Poslala sam joj nekoliko knjižica i napisala: Ne pokušavaj da me preobraziš! Objasnila sam joj da je nama Allah zabranio da druge prisiljavamo da priznaju islam, i mislila sam da će to pročitati kako bi mogla shvatiti u šta vjerujem.

Kada roditelji imaju problema sa djecom, onda se obično sastaju sa bližnjom rodbinom (nena, tetka, bratična...) koja bi možda mogla uticati na situaciju. Ja sam kasnije saznala da su se moja djeca tako sastajala zbog mene! Mama je problem, a islam optuženi! Kao i obično u velikim porodicama, djeca se odvajaju i "grupišu". Troje najstarijih su "šefovi", troje srednjih su "borci", a najmlađi se ništa ne pitaju. Kada je diskusija bila u velikom jeku, najstariji su bili žestoki protivnici, dok su srednji rekli: Ona je naša majka, i to je njena odluka. Nama ništa ne nameće. Želimo i dalje imati blizak odnos s njom, i želimo da ona ima bliske odnose sa svojim unucima.

Kada sam se vratila u SAD, najstariji su htjeli da se svađaju, i kao da su napravili neki zid koji je spriječavao bilo kakvu diskusiju, dok su, na drugoj strani, ovi srednji bili vrlo komunikativni i puni pitanja. Naši razgovori su zaista bili značajni, a odvijali su se sasvim prirodno. Čak mi je jedna kćerka rekla da sam kao muslimanka mnogo ljubaznija nego što sam to bila kao kršćanka! To me veoma iznenadilo, jer sam se kao kršćanka uvijek trudila da živim po svom vjerovanju.

Kada sam u SAD-u, uvijek nosim abaju i hidžab. I u vezi toga mi je kćerka dala sljedeću iznenađujući primjedbu. Rekla je da odmah može prepoznati kada me pogleda muškarac musliman. Bila sam radoznala kako je došla do tog zaključka, jer ja ne gledam muškarce, a muškarci muslimani se u SAD-u ne mogu prepoznati po garderobi, većina ih nema čak ni bradu. Upitala sam je na osnovu čega to može reći. Ispričala mi je: Kada te oni pogledaju, to je drugačije. Oni te gledaju s poštovanjem.

Nakon šest godina su, konačno, i najstariji prihvatili da sam muslimanka, i da se s Božijom pomoći nikada više neću okrenuti kršćanstvu. Drugi kažu da je islam samo promjena načina života, i da nije kao kršćanstvo u kome se ide u crkvu i, kada se izađe iz crkve, radi se šta se želi. Drugim riječima, zahtijeva se promjena načina života.

Sin koji je živio sa mnom kada sam primila islam, upće nije bio zainteresovan za religiju. Tada je imao 18 godina, i religija nije bila zastupljena u njegovom životnom stilu. Neko vrijeme nakon što sam izgubila posao docenta, zamolili su me da u islamskom centru oformim i odjel za žene, i da rukovodim njime. Kući sam svake sedmice donosila knjige, i uredno ih stavljala na trepezarijski sto. Sljedećeg dana su knjige bile na istom mjestu. S vremena na vrijeme sam ih mijenjala, i nadala se da će ga knjige zainteresovati te da će ih pročitati i početi postavljati pitanja. To se nije desilo. Više puta u godini sam pozivala braću iz islamskog centra da bi razgovarali s njim. Uvijek je bio ljubazan, ali nikad zainteresovan. Jednog dana je neko razgovarao s njim, i na njegovom licu se mogao primijetiti duh uvjerenja. Pitao me: Zašto mi to nisi ispričala? Bila sam zbunjena, i spomenula sam da sam knjige ostavljala s nadom da će ih čitati i da će pitati. Tada mi je ispričao da je, nakon bih ja izašla iz kuće, sa svojim prijateljima čitao knjige i uvijek ih vraćao na isto mjesto. Imala sam i sat sa ezanom. Rekao mi je da je, uvijek kad nisam bila u kući, on taj sat navijao. On se sada zove Omar. Napustio je svoj životni stil, svoje prijatelje, i sada radi u Saudijskoj Arabiji.

Sada je on u razgovoru sa svojim starijim sestrama o islamu uspješniji od mene. Do sada niko više iz porodice nije primio islam, ali mi i dalje vršimo davu na njih. Inšallah, doživjet ću da vidim da bar neko od mojih unučadi postane musliman. Nikada se nisam pokajala što sam postala muslimanka, i molim Allaha da mi da iman ashaba.

Reci: Mene je Gospodar moj na pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika. A on nije bio idolopoklonik.
Reci: Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova. Koji nema saučesnika. To mi je naređeno i ja sam prvi musliman. (El-En'am, 161-163.)