ja sam muslimanka. Onda sam i ja pocela da idem u dzamiju sa jos djece iz bivse Jugoslavije. Tu smo ucili o nasoj vjeri. U februaru 2003-e smo preselili u drugo mjesto. Tu sam upoznala drugu Fatimu iz Somalije. Sa njom sam cesto slusala dersove. Moji prijatelji su me pitali znam li sta od sura i znam li klanjati. Sva sreca pa su nas, djecu, roditelji tome poducili i uvijek nam govorili: "Ucite moja djeco, ne budite grjesnici".

Dobila sam od jedne svoje prijateljice mahramu kao hediju i to mi je bio najdrazi poklon. Dosla sam kuci sva sretna i pokazala je mami, koja je bila radosna i rekla mi je da sam ja njena jedinica i nastavila s poslom. Meni je bilo drago i nastavljala sam cesto pricati o mahrami. Jednom me majka pitala: "Lejla, reci mi iskreno da li to zelis? Ti si jos mala i ne znas sta to sve znaci kad stavis hidzab, to nije igra. Mozes doci u iskusenje, pricekaj dok budes malo veca. Kako ces u skoli, razmisli?!"

U dusi mi se nesto cudno zbivalo, ja to hocu pa sta god bude. Odgovorila sam mami:" Ali mama, ti uvjek govoris strpljen-spasen, sta god te zadesi, dobro ili lose, moli se Allahu dz.s. i padni na sedzdu Gospodaru svome." Svaki dan me je vukla ista zelja. Od svojih prijateljica sam ucila i rijeci na arapskom. Moji roditelji su misli da je to jos igra, ali moje srce ce reci kad da to uradim. Otisla sam u skolu pred raspust i rekla ucitelju da cu od septembra da nosim hidzab. On me je pitao zasto? Rekla sam mu da je to nasa duznost da nosimo hidzab i da klanjamo od nase sedme godine. On je samo zacutao.

Prvi dan skole poslije raspusta

Ustala sam rano i klanjala sabah sa svojim roditeljima i najstarijim bratom Farisom, pa psolije toga nisam mogla vise da spavam. Kao da mi nesto duboko u srcu kaze: "Ti to mozes Lejla, ustraj na toj rijeci. Ustala sam i pokucala na vrata svojih roditelja. Mama me upita: "Zar si vec ustala?" A ja sam je pitala da mi da jednu mahramu. Ona se zacudila sto ce mi. Rekla sam joj: "Odlucila sam da od danas uvijek nosim maramu." Otac mi je rekao:"To sto si odlucila nije igra, ako je sad stavis znaj da je to do groba. Ne smijes se pokajati i nema ganjanja mode danasnje omladine."

Ja sam odgovorila ljutito: "ja volim Allaha vise nego vasa pitanja, ionako mi niste ni dali da nosim modu kao i druga djeca. Zacutali su i nisu vise nista pitali. Ugledala sam suze u majcinim ocima i upitala sam je: "Majko, zar nisi sretna sto sam se pokrila?", a ona mi rece:Srce moje, ja placem od dragosti. Tvoji roditelji su ponosni na tebe i tvog brata. Poslije svih tegoba vi ste ustrajali u svojoj vjeri."

Otisla sam u skolu i ucitelj me je odmah pitao dali cu da nosim mahramu zauvijek. Rekla sam ponosito da. On je nazvao moga oca i rekao da dodje u skolu, i tu je trazio od oca da skinem mahramu na fizickom jer je to tako "opasno". Otac mu je rekao ne i ja sam mu vec tri puta rekla ne ali nije slusao.

U 2003-oj dolaze velika iskusenja. Morali smo napustiti stan. Samo su mi kroz glavu prolazile mamine rijeci: Moras ustrajati." Promjenila sam skolu i opet su dolazila ista pitanja u skoli i ja sam samo odgovorala: "Ja rastem a to vjera od mene zahtjeva!" Uciteljica me je pitala je li to zelja tvojih roditelja. Odgovorila sam da to nije njihova nego da je to moja zelja. Neki su me pitali je li mi vruce a ja im kazem da je sa radoscu nosim. Tek tada su moji roditelji mogli vidjeti kolika je bila moja odlucnost za hidzab. Zelja i dova mojih roditelja je primljena kad su primili moga malog brata Selmina i Aminu od mog dajdze Muhameda u islamsku skolu.

Sa ovom pricom zelim reci svim sestrama sirom svijeta da je vjera u Allaha swt najveca, jer ovaj svijet je prolazan, sto te snadje, vjeruj to ce i proci. Ali ne pomislite da su nevolje zbog mahrame, ne, to nije tacno. A sestre koje to nisu jos odlucile nemojte da mislite da je tesko ili vruce jer to je najbolja zastita od vatre kao i poruka Allaha dz.s. : I recite zenama svojim i kcerima svojim neka spuste haljine svoje, tako napastvovane nece biti. Pa zar to nije jasna dokaz?