Kada bi ušutjeli džahili koji se pripisuju znanju, nestale bi mnoge nesuglasice, razilaženja, vesvese i šubhe. Nema opasnije stvari po znanje i goreg po ulemu od ljudi koji se pripisuju znanju a nisu od uleme, pa govore po svome neznanju i misle da popravljaju stanje ljudi, a ustvari nered siju.

Od koga uzimamo znanje?

قال الشافعي ( من تفقه من بطون الكتب ضيع الأحكام )

Kaže imam Šafija: ’’Ko bude učio iz knjiga, promašit će (uništit će) propise.“

وقيل ( من كان شيخه كتابه كان خطؤه اكثر من صوابه )

I rečeno je: ’’Kome njegov šejh bude knjiga, više će griješiti nego pogađati.’’

I kaže Ibn Džema’a: “I neka pazi da se nikad ne oslanja na knjige u tome (učenju), već neka se osloni u svakoj nauci na onoga ko će ga najbolje podučiti, i ko to umije dobro verificirati...’’? [1]

I kaže Nevevi u El-Medžmu’u, poslije govora o tome šta je potrebno učeniku: ’’...i neka pazi o korekciji svog učenja koje je naučio tako da sve to usavrši pred šejhom (...) i neka ne uči od početka samo iz knjiga, već neka to koriguje pred šejhom, kao što smo spomenuli, jer je oslanjanje samo na knjige od najgorih šteta. I na ovo je aludirao Šafija kada je rekao: ’Ko bude učio iz knjiga, promašit će (uništit će) propise.’“ [2]

Rekao je također imam Šafija: ’’Najgora nesreća je tešejjuhu-s-sahife“, tj. da neko postane šejh učeći iz knjige mimo sjedenja pred ulemom koja će mu objasniti kako i šta da uči i dati smjernice u traženju znanja. A rekao je Ebu Zur’a er-Razi, r.a.: ’’Ne može izdavati ljudima fetve suhufijj[3], i neće ih podučavati Kur’anu mushafijj[4], i Sevr ibn Jezid je rekao: ’Ne mogu izdavati fetve ljudima suhufijjuni.’“[5] To je zato što, kada neko uči na taj način, on nerijetko donese neke zaključke koji, zbog manjkavosti njegovog znanja, nisu u sebi obuhvatili sve relevantne faktore i nije mogao sagledati sve aspekte određenih pitanja, a onda kada naiđe na nešto što se tim takvim zaključcima suprotstavlja, on će, ili odbaciti taj svoj zaključak, ili ono novo na šta je naišao. Ukratko rečeno, takvi ljudi su skloni brzopletom donošenju pogrešnih i jednostranih zaključaka, lišenih svestranog sagledavanja stvari, jer slijede svoje nepotpuno znanje i nesmirenu dušu, a što je posebno opasno kada takvi izučavaju temelje vjere i opasne oblasti koje su izuzetno delikatne, i gdje greške proistekle od samoukosti dovode ili do neke vrste sektaštva. Dok onaj ko uči kod odgojene uleme, koja zna sve ono na što će učenik naići kasnije i koja je taj put već prošla, on zna da ne smije brzopleto donijeti zaključak po nekom pitanju, već da ima još puno toga čime on mora upotpuniti svoje znanje, pa tek onda biti u stanju da donosi zaključke. Tako da je neizbježno da ima šejha perfekcionistu, koji je iskusan i koji je upotpunio svoje znanje iz svih oblasti do određenog nivoa, koji je vješt pedagog i učitelj, koji je prijatelj i savjetnik. Jer, onaj koji namjerava preći veliku pustinju, u potrebi je za vodičem koji je taj put već prešao i usavršio, jer će se u protivnom samo ukrug vrtjeti. I kada mu u takvom halu dođe vodič i kaže da ne treba da idem pogrešnim putem, on proglasi tog vodiča zabludjelim, a svoje mišljenje ispravnim, jer je već unaprijed čvrsto zauzeo pogrešan stav. Rekao je imam Šatibi: ’’Od najkorisnijih puteva za stjecanje znanja koje vodi cilju njegovog realiziranja, jeste njegovo uzimanje od onih koji ga posjeduju, duboke spoznaje u potpunosti i savršenosti. (...) I kažu: ’’Doista je znanje u prsima ljudi, zatim se preseli u knjige, ali njegovi ključevi ostaju u rukama ljudi.“[6] I kaže: ’’Dovoljna ti je potvrda za ispravnost ovog pravila to da nećeš naći alima da se među ljudima proširilo uzimanje znanja od njega, osim da i on ima nekog uzora (učitelja) koji se u svojoj generaciji u istom tom halu[7], a malo li je zalutalih sekti, ili bilo koga ko nije sljedbenik sunneta, a da nije lišen ovog svojstva. Zbog ovoga se desilo izobličenje[8] kod Ibn Hazma ez-Zahirija, jer on nije uzimao od šejhova, niti se ukrasio njihovim odgojem, dok su nasuprot tome bili upućeni učenjaci poput četvorice imama i njima sličnih.“[9] Zatim navodi imam Šatibi u Muvafekaatu[10] da postoje dva načina uzimanja od uleme:

Prvi: el-mušafeha, a to je da uživo sjedi pred šejhom i on ga direktno podučava određenoj nauci. Za ovaj način šta kaže da je najkorisniji način i najbolji, zbog posebnosti koju Allah stvara između učitelja i učenika;

Drugi: el-mutale’a, a to je dubiozno studiranje knjiga uleme, pod dva uslova: jedan je da ima nekog ko će mu objasniti intencije, ciljeve, te konkretne nauke koje se ta knjiga tiče, i podučiti ga pojmovima koje koriste alimi te nauke, što će mu upotpuniti razumijevanje te knjige, a to se opet postiže kroz razgovor sa ulemom, iz prve ili druge ruke, tj. bilo da im lično ulema objašnjava to, ili neko ko je to pred ulemom naučio i shvatio; a drugi uslov je da pritom obrati posebnu pažnju na knjige prijašnje uleme, jer su oni učeniji od kasnije.

Slično značaju traženja znanja pred ulemom jeste i značaj edeba. Rekao je Omer, r.a.: ’’Okitite se edebom, a zatim učite znanje.“ Kićenje edebom i poniznošću je šerijatska obaveza, i velike nevolje doživljavaju ljudi zbog napuštanja ove obaveze, te se veliki nered zbog toga proširio. Uzeli su znanje a da se prije toga nisu okitili njegovim obaveznim ukrasom, pa se pojaviše devijantna mišljenja, umnožiše se konflikti i razilaženja, pa ne nađosmo ispravne plodove tog znanja. Kada su ljudi zanemarili adabe šerijata, pojavila su se mnoga skretanja u ideološkom pogledu, kao i u ponašanju i karakternim osobinama, jer su ti adabi prva tvrđava imana, pa kada se ona sruši, za njom lakše padaju sunneti, farzovi, i na kraju ostane goli iman, koji tada postaje lahka meta za rušenje. Rekao je El-Hidžavi[11]: ’’Primjer imana jer poput primjera grada, koji ima pet tvrđava: prva je od zlata, druga od srebra, treća od gvožđa, četvrta od crepova i peta od mlijeka. Pa dokle god stanovnici prve tvrđave (od mlijeka) ostaju njoj vjerni, neprijatelj ne napada drugu, a kada to napuste, onda napada na drugu, pa na treću, dok sve tvrđave ne uništi. Tako je i iman u 5 tvrđava: jekin, ihlas, farzovi, sunneti i čuvanje adaba, pa dok traje čuvanje adaba i vjernost tome, šejtan ne napada drugo, ali kada se ostave adabi, napada šejtan na sunnet, zatim na farzove, zatim na ihlas, a zatim na jekin.“ [12]Pa je edeb dokaz istinske pokornosti, te je zato učinjen od dijelova poslanstva. Edeb je bio mjerilo kojim su naši selefi mjerili ljude, jer nije znanje mnoštvo informacija i znanje iz različitih nauka, već je znanje ono što vodi skrušenosti i bogobojaznosti. Rekao je Abdullah ibn Mubarek, kako to navodi imam El-Hakim u svom Tarihu, da se čovjek neće okoristiti znanjem ukoliko to njegovo znanje nije okićeno edebom. Zato je savjet naših selefa bio strožiji po pitanju brige o edebu, nego o znanju, a oboje je hajr i obaveza, i jedno bez drugog ne može. Edeb je uslov za postizanje ispravnog znanja, kao što je to govorila ulema selefa i halefa, i nedostatak edeba nužno iziskuje nedostatak znanja, pa nema znanja onaj koji nema edeba. Jer, edeb je svjetlost razuma kao što je vatra svjetlost očima. Stoga se nije čuditi zašto su veliki učenjaci, imami, kroz historiju posvećivali cijele tomove šerijatskim adabima, poput El-Adabu-l-hamide ve-l-ahlaku-n-nefiise[13] od imama Ibn Džerira et-Taberija (umro 311. h.g.), zatim Džamiu bejani-l-ilmi ve fadlihi[14] od imama Ibn Abdulberra (umro 463. h.g.), zatim El-Adabu-š-šer’ijje ve-l-mesalihu-l-mer’ijje[15], od imama Ibnu Mufliha el-Hanbelija (umro 763. h.g.) i drugih.

Prijašnja ulema postavila je još jedan veoma bitan kriterij – Kada se procjenjuje neki čovjek, da li je alim ili ne, gleda se u njegove učenike i u njegove učitelje. Ako taj test prođe, od njega se može uzimati znanje, a ako ne, nije od učenih. Za haridžijske i druge sekte ovaj je kriterij suvišno komentarisati...

Zašto je ovo bitno? Zato što stjecanje edeba i ahlaka znači ukroćivanje nefsa i njegovo vođenje iz duše sklone zlu, kojoj odgovara mrtvo ili veoma bolesno srce, ka duši smirenoj, kojoj odgovara القلب الحي السليم zdravo i živo srce. Duša se tim putem vodi kroz odgoj i kićenje pozitivnim karakternim osobinama, i čišćenjem od negativnih. To sve obezbjeđuje srcu da bude čisto, jer ako nije čisto, biva mu zamagljen ili zatvoren vidik, oduzet furkanijet – sposobnost razlučivanja istine od zablude, i ugašen nur kojim shvata istine vjere. Ako čovjekovoj duši nedostaje te’eddub i ahlak, onda je i srce prati u tome bivajući prljavo u onolikoj mjeri koliko joj i nedostaje to dvoje, te se još tome dodaju ostali faktori koje smo prethodno naveli, ličnost sa takvim srcem i dušom postaje ضالّ - مُضِلّ onaj koji ide u zabludu i druge u nju odvodi.

U prilog spomenutom dodajemo i sljedeće podatke:

Kod selefa se proširilo slanje dječaka, po dostizanju godina u kojima mogu razlučivati stvari, kod odgajatelja, koji bi ih podučavao hifzu Kur’ana, čitanju i pisanju, i nadgledao bi njihovo obogaćivanje edebom i odgojem, učenjem pravog puta, upute i lijepog ahlaka. Kada bi dostigli pubertet, onda bi bili dovođeni u sijela uleme, kako bi slijedili njihov primjer u koračanju pravim putem, u uputi, u ibadetu i djelima. Zatim, poslije toga, bili bi dovođeni u naučne kružoke. Rekao je Sufjan es-Sevri (umro 161. h.g.): ’’Nisu izvodili svoju djecu za traženje znanja dok ne bi učili edeb i pobožnost 20 godina.“[16] I rekao je Abdullah ibn Mubarek (umro 181. h.g.): ’’Tražio sam edeb 30 godina, a znanje 20 godina, i oni su tražili edeb prije znanja.“ [17]Također je rekao: “Edeb skoro da bude dvije trećine znanja.” [18] Zatim navodi El-Hatib el-Bagdadi sa svojim senedom od imama Malika, r.a.: ’’Rekao je Muhammed ibn Sirin[19]: ’Učili su uputu (ponašanje) kao što su učili znanje.’“ [20] Zašto ovo? Zato što onaj koji traži znanje treba najprije očistiti dušu od lošeg vladanja i pokuđenih osobina, jer je znanje ibadet srca, namaz svijesti i približavanje nutrine Allahu Uzvišenom. Kao što namaz, u čijem obavljanju učestvuju vanjski organi, nije valjan sve dok se ne odstrani vanjska nečistoća i ne uzme abdest, tako ni ibadet nutrine, niti oživljavanje srca znanjem nisu valjani sve dok se ne očiste od lošeg vladanja i hrđavih osobina. Zato je i rečeno: ’’Srce se priprema za znanje kao što se zemlja priprema za sjetvu.“

Također Hatib Bagdadi prenosi sa svojim senedom od Ibrahima ibn Habiba (umro 203. h.g.): ’’Rekao mi je moj otac: ’Sinčiću moj, idi kod islamskih pravnika i učenjaka i uči od njih, i uzmi od njihovog edeba i ahlaka i upute, jer je to doista meni draže za tebe nego puno (učenja) hadisa.’“ [21]I prenosi od Abdullaha ibn Mubareka: ’’Rekao mi je Muhlid ibn Husejn: ’Mi smo u većoj potrebi za dosta edeba nego što smo u velikoj potrebi za mnoštvom hadisa.’“ [22]Zašto? Zato što je plemenito znanje, poput znanja hadisa Poslanika, s.a.v.s., poput plodne kiše, a srce poput tla, pa je srce odgojeno i okićeno edebom i ahlakom, poput obrađene zemlje, zasijane plodnim sjemenima, spremne da iznjedri sočne i korisne plodove, a srce koje nema edeba i ahlaka i koje je oholo je poput pustinje, pa ako kiša padne na ovu prvu zemlju, ona daje svoje plodove koji koriste svima, a ako padne na drugu zemlju, ona ili ne da ništa, ili iznjedri grubo, bodljikavo bilje, koje drugima može uglavnom štetiti.

Zatim navodi Hatib el-Bagdadi još neke izreke od starih učenjaka, poput: ’’Znanje bez edeba je poput vatre bez goriva, a edeb bez znanja je poput tijela bez duše“, [23]i ’’Vi ste u većoj potrebi za malo edeba nego za puno znanja.“ [24]

Spominje imam Zehebi, rahmetullahi alejhi, u svome vrijednom djelu Sijeru e’alaami-n-nubelaa’: ’’Predavanjima imama Ahmeda ibn Hanbela, rahmetullahi alejhi, prisustvovalo bi pet hiljada ljudi, pa i više. Samo pet stotina njih bi pisalo, dok bi ostali učili od njega lijepo ponašanje.“ Ebu Bekr El-Mutavvi’ je rekao: ’’Sjedio sam kod Ebu Abdullaha (imama Ahmeda) dvanaest godina dok je čitao Musned svojoj djeci. Nijedan hadis nisam zapisao za njim, već sam samo posmatrao njegovo ponašanje.“

I kada se u nečemu neki pojedinac – koji nije ispunio nijedan od navedenih uslova da bi bio na pravom putu, koji je, svjesno ili nesvjesno, okićen osobinama kao što su oholost, samoljublje, licemjerje, pristrasnost, zadrtost, isključivost, fatalizam, sklonost gledanja na stvari isključivo crno-bijelo, traženje mahana neistomišljenicima a opravdanja istomišljenicima, naivnost, sklonost isticanju i izdvajanju od drugih, neobrazovanost, samoukost, svojevolja, prebrzo donošenje zaključaka, nesposobnost sagledavanja cjeline stvari, i mnoge druge negativne osobine, od kojih su ove najčešće – raziđe u pravcu u vjeri, u mezhebu, ili u mnogim mes’elama, pogotovo u osnovnim stvarima, sa nekim drugim pojedincem koji je ispunio sve navedene uslove i sam postao autoritet u navedenim stvarima, koji je očišćen od negativnih osobina i okićen upravo suprotnim osobinama od ovih koje ima ovaj prvi pojedinac, onda je sasvim neupitno da se mišljenje prvog pojedinca odbacuje. A šta tek onda kada se taj prvi pojedinac raziđe sa čitavim svijetom punim onih koji su poput ovog drugog, a koji nije ni na stotom dijelu od njihovog znanja, onda je slijeđenje tog pojedinca u toj situaciji u najmanju ruku ahmakluk.

[1] Tezkiretu-s-sami’ we-l-muteallim, str. 169.

[2] El-Medžmu’, 1. tom, str. 69.

[3] Koji iščitava stranice i samo tako uči, a ne pred ulemom.

[4] Koji uči tedžvid iz Mushafa.

[5] El-Fekiih we-l-mutefekkih, Hatib el-Bagdadi, 2/97.

[6] El-Muwafekat, imam Šatibi, 1/91.

[7] Da se u njegovoj generaciji proširilo uzimanje znanja od njega među ljudima.

[8] Velika nepravilnost.

[9] El-Muwafekat, imam Šatibi, 1/95.

[10] Vidi: 1. tom, str. 145.

[11] Autor poznatog fikhskog djela Zadu-l-mustekni’ - أبو النجا موسى بن أحمد بن موسى الحجاوي.

[12] Gazau-l-elbab, Es-Sefaraini, 1/37.

[13] Pohvalno vladanje i dragocjene karakterne osobine.

[14] Enciklopedija o objašnjenju znanja i njegove vrijednosti, blagodati.

[15] Šerijatski adabi i primijenjena dobra.

[16] Vidi: Hiljetu-l-evlijaa’ od Ebu Nuajma el-Asbahanija, 6/316.

[17] Vidi: Gajetu-n-nihaje fi tabekaati-l-kurraa’ od Ibnul Džezerija 1/446.

[18] Vidi: Sifetu-s-safveh, od Ibnul-Dževzija, 4/120.

[19] Jedan od poznatih tabiina i alima među tabiinima.

[20] Vidi: El-Džami li ahlaki-r-raavi ve-s-saami’ od El-Hatiba el-Bagdadija

[21] Isto, 1/80

[22] Isto, 1/80

[23] Vidi: El-Džami li ahlaki-r-raawi we-s-saami’ od El-Hatiba el-Bagdadija 1/80 i Edebu-l-’Imlaa’ od Sem’aanija, str. 2.

[24] Vidi: Počast sljedbenika hadisa od El-Hatiba el-Bagdadija str. 122