Dokaz su im opće Poslanikove riječi: ''Nošenje hamajlije, talismana, i ''tivele'' (sihr kojim se muž omiljava ženi) spada u širk (pridruživanje partnera Allahu, dželle šenuhu) (Hadis su zabilježili: Ahmed: 1/381., Ebu-Davud: 4/212., Ibn-Madže: 2/1167., Hakim: 4/418.). Rekao je šejh Abdurrahman ibn-Hasan Alu-š-šejh u Fethul-medžidu: ''Ovo mišljenje je ispravno sa tri aspekta: prvo, zbog toga što je zabrana opća; drugo, time se zatvra svaki prilaz nošenju hamajlija koje ne sadrže Kur'an i treće, čuvanje Kur'ana od nečega što mu ne priliči, i što predstavlja njegovo omalovažavanje, kao što je ulazak u WC s njim (onome ko nosi hamajliju neće uvjek biti na umi da se tu nalazi Kur'an, tako da će ga često unijeti u WC i slična mjesta).
Drugo: mišljenje Abdullaha ibn Amra, Aiše od ashaba, Abdullaha ibnu-l-Bakira od tabiina, i stav Ahmeda ibn-Hanbela po jednom predanju, po kojem je to dozvoljeno. Oni kažu da se hadisi koji zabranjuju nošenje hamalija odnose na hamajlije koje sadrže širk (pripisivanje druga Allahu).
Druga vrsta hamjlija su hamjlije koje ne sadrže Kur'an niti Allahova savršena svojstva, one su u svakom slučaju zabranjene, na osnovu Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ''Nošenje hamajlije, talismana, i ''tivele'' (sihr kojim se muž omiljava ženi) spada u širk (pridruživanje partnera Allahu, dželle šenuhu) (Hadis su zabilježili: Ahmed: 1/381., Ebu-Davud: 4/212., Ibn-Madže: 2/1167., Hakim: 4/418.). (Fetava-l-ledžneti-d-daime: 1/314. – 316.).