Iščitavanjem El-Mevdudijevog stasavanja i okolnosti koje su ga okruživale očituje se da je htio napraviti veliki preporod kod muslimana. Naravno, zato je pokušao postaviti praktični metod koji se temeljio na pitanjima uvjerenja. Napisao je svoju poznatu knjigu „četiri termina u Kur'anu“. Šejh El-Mevdudi, Allah mu se smilovao, napisao je mnogobrojne spise u kojima je postavio temelje svoga akaidskog pravca, shodno onome što je shvatao iz šerijatskih temelja. Potpao je pod uticaj političkih okolnosti koje su ga okruživale, pa je tim povodima preoblikovao neka pitanja islamskog vjerovanja

U knjizi 'četiri termina' tumači i komentira četiri riječi: 'El-Ilah' - Bog, 'Er-Rabb' - Gospodar, 'El-ibade' - robovanje i 'Ed-din' -vjera. Ova poslanica je menhedž (metod) na kome je stasala 'El-Džema'ah el-islamijjeh' u Indiji i Pakistanu.
Knjiga pokušava ustanoviti da termini vjera, Gospodar, Bog i robovanje kruže u značenju vlasti i zakonodavstva. Zato ćemo u knjizi naći da se politički termini ponavljaju više puta: sultan - vlast 37 puta, hakimijje - sudska vlast 8 puta, hukm - vlast 18 puta, sijaseh - politika 19 puta, kanun - zakon 29 puta, nizam - sistem 42 puta. Upotrebljavajući ove termine pisac knjige pojašnjava najvažnije probleme vjerovanja, a to su Allahovo gospodarstvo, božanstvenost, robovanje i vjera. Sve ovo ukazuje, prema njemu, da se sav islam ogleda u političkom sistemu i vlasti, pa čak i veza čovjeka sa svojim Gospodarem u ovim terminima neminovno mora biti pod sloganom hakimijje - vlasti!? Ovo je isto polazište sa kojeg su krenule haridžije protiv voðe vjernika Alijja b. Ebi Taliba, radijAllahu anhu, uz razliku pretjerivanja kod haridžija. Put kojim je krenuo Ebul-E'ala el-Mevdudi na kraju je doveo do nove ideologije haridžija koja se ogledala u pojavi zajednica koje su druge muslimane proglašavale nevjernicima i koje su bile neopredijeljene u pogledu imana i kufra i dr.

Značenje riječi Gospodar u šerijatskoj terminologiji

Gospodar označava da se Allahu jedino pripisuje stvaranje, opskrba, korist, šteta, ureðenje i djelovanje. Od ispravnih prethodnika se ne navodi da riječ Gospodar (Er-Rabb) ima značenje Vladar/Sudac (El-Hakim). Nijedan ispravni prethodnik nije rekao da tevhidur-rububijjeh znači Allahova jednoća u vlasti. Zapravo, ovo je haridžijsko tumačenje, a vlast kod ispravnih prethodnika je jedna od posljedica jednoće Allahovog gospodstva, a ne njegovo suštnsko značenje. El-Mevdudi kaže: „Riječ Rabb - Gospodar potječe od primarnog značenja terbijjeh - odgoj. Zatim se iz njega granaju značenja poput upravljanja, popravke, dovršenja, upotpunjenja, nadglednja. Iz svega toga nastaju značenja uzvišenosti, voðstva, vlasti i gospodstva.“
Termin 'Bog' - El-Ilah

El-Mevdudi tumači riječ Bog riječju Rabb - Gospodar istim metodom. Nakon što je spomenuo jezičko i počeo tumačiti šerijatsko značenje, sva značenja Allahove božanstvenosti vezao je za vlast: „Rezime govora bi bio da je osnova Allahove božanstvenosti i srž ustvari vlast.“
Takoðer, isti metod je upotrijebio pri tumačenju riječi ibadet - robovanje smatrajući je apsolutnom vlašću. Kaže: „Pod robovanjem tagutu iz sva tri ova ajeta misli se na robovanje i pokornost njemu. Tagut u kur'anskoj terminlogiji, kao što je prethodno rečeno, označava svaku državu, vlast, svako voðstvo, koje se protivi Allahu, a zatim sprovodi svoje propise na
Njegovoj zemlji i prisiljava Njegove robove da im se pokoravaju, privoljavanjem, zavoðenjem ili pogrešnom edukacijom (indoktrinacijom).“ Ovakvo neispravno tumačenje obožavanja taguta je u savremenom dobu povelo mnoge dogaðaje i ideje kod islamista u drugom pogrešnom pravcu, a znamo da su ispravni prethodnici ove ajete drugačije komentarisali.

Tumačenje termina 'vjera'

Komentar ovog termina nije zadobio manju posvećenost kod El-Mevdudija u odnosu na prethodne u pogledu izmjene i iskrivljavanja. Sasvim je dobro pojasnio ono što želi reći: „Riječ din (vjera) u Kur'anu opstoji sa značenjem 'potpunog sistema', a sastoji se iz četiri dijela:
1. Viša vlast;
2. Pokoravanje i podreðenost toj vlasti;
3. Sistem ideologije i prakse koji se formira pod nazorom te vlasti;
4. Nagrada koju dodjeljuje viša vlast za slijeðenje tog sistema i iskrenost prema njemu, ili pobuna i nepokornost tom sistemu.

Rezime govora o metodu El-Mevdudija

1. Izgradio je 'ideologiju islamskog sistema' gledajući na dogaðaje kroz koje je prolazio.
2. Tragao je za temeljima koje je postavio za svoju ideologiju u knjigama koje govore o jeziku.
3. U Kur'anu je tragao za onim što pomaže njegovu ideologiju kroz kontekste ajeta stavljajući u značenje ajeta na mjesta koja nisu odgovarala, kao što smo pojasnili.
4. El-Mevdudi nije pazio na shvatanje ispravnih prethodnika pri postavljanju svojih temelja, niti se na to obazirao.
5. Ovakav metod argumentacije je metod novotara, tj. da čovjek izgradi odreðeno uvjerenje, a zatim da traga za šerijatskim dokazima koji ga pomažu.
Nema sumnje da je pod uticaj ovog metoda potpao i Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, donoseći mnoge navode u svojoj knjizi 'Zilalul-Kur'an'. On je ovome još dodao i proširio fraze i terminologiju, što je donijelo nedaće ovom ummetu, jer su nastale mnoge nove sekte.
Meðutim, preostalo je da se kaže: Iako je El-Mevdudijeva ideja inicirala nastanak nove generacije koja je pretjerivala u tekfiru, to ne znači da je on sam to zastupao, jer se od toga pokajao i bio najžešći protivnik pretjeranog tekfira muslimana. Meðutim, pogrešan metod poput ovoga nesumnjivo vodi sljedbenike u ovakvu prazninu.

Metod Sejjida Qutba

Sejjid Qutb je znanstveno stasao u književnosti, a posebno zapadnoj. Potpao je pod njen uticaj tako da je zadobio veliki ugled meðu svojim sunarodnicima. Okrenuvši se islamu nije imao jaču pozadinu izučavanja islamskog vjerovanja i izvora sa kojih se uzima. On je samo čitao, a nije izučavao, tako da se na to i oslanjao. Prirodno je bilo da iščitava sve knjige koje govore o akaidu koje su mu došle do ruku, pa je bilo neminovno da mu se poimanje islamskog akaida kod njega izmiješa. Ovo se desilo Sejjidu Qutbu, a i drugima koji nisu imali dubljeg upliva u studiju ispravnog islamskog vjerovanja. Nikada kod njega nije bio preciziran izvor sa kojeg se preuzima vjerovanje. Takoðer, uveliko je pao pod uticaj spisa El-Mevdudija. Mnoge njegove navode je prenosio, a posebno u knjizi 'Zilalul-Kur'an'. Zato su od Sejjida Qutba postojale akaidske fraze u potpunoj suprotnosti sa postavkama vjerovanja kod ispravnih prethodnika, a mi ćemo spomenuti samo one navode iz njegovih knjiga nakon što se prihvatio vjere i počeo je braniti. Bio je povod nastanka nove grupacije slične haridžijima, a to je džemat tekfira. Ono što je bilo prije njegovog čvršćeg prihvatanja islama, i pored velike važnosti, nećemo spominjati.

Komentar šehadeta 'La ilahe illallah'

Kod ispravnih prethodnika je poznato značenja riječi tevhida 'La ilahe illallah', a glasi: „Ne obožava se istinski niko osim Allah“, što znači da se jedino Allah obožava, a negiraju se ostala neispravna božanstva.
Ibadet obuhvata djela i izreke u vanjštini i nutrini kojima je Allah obavezao Svoje robove. Obuhvata i izvršavanje obaveza i pohvalnih djela, te izostavljanje zabrana i pokuðenih djela. Sejjid Qutb se suprotstavio ispravnim prethodnicma u ovom značenju, načinivši značenje ovog svjedočenja hakimijjom – državnom i sudskom vlašću. Temelj je protumačio onim što dolazi kao posljedica toga temelja. Jedno od značenja koje iziskuju riječi 'La ilahe illallah' je sud po onome što je Allah objavio, ali to nije njihovo temeljno značenje. Hakimijjeh (vlast i sud po islamskom zakonu) je dio tevhidul-uluhijje, Allahove božanstvenosti, ali nije sama Allahova božanstvenost. Sejjid Qutb kaže. „Nema drugog boga osim Allaha, kao što to shvata Arap koji poznaje značenja na koja ukazuje njegov jezik, - tj. nema suda osim Allahovog, niti Šerijata osim Allahovog, niti vlasti ikoga nad nekim drugim, jer sva vlast pripada Allahu.“ Ustvari, ovo je potvora na jezik Arapa. Da je bilo tako kao što kaže, ne bi onda Vjerovjesniku, s.a.v.s., ponudili da bude njihov vladar, pa čak i kralj, ne odlučujući ništa bez njega. Arap iz riječi 'Nema drugog boga osim Allaha' shvata da se obožava samo Jedan Bog. Uzvišeni kaže: "Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno!" (Sad, 5)
Šejh, Allah mu se smilovao, prije svega iznio je potvoru na Arape, a drugo suprotstavlja se Kur'anu. Sve to ukazuje da ovi termini nisu bili precizirani kod njega, već su to bile ideje koje su nastale u njegovoj glavi, a onda je za njih pokušavao pronaći dokaze u Kur'anu.
To je ista ideja koju je utemeljio Ebu El-E'ala el-Mevdudi, a pod čiji uticaj je on pao. Meðutim, Sejjid Qutb je daleko više napredovao u ovoj ideji i iznio je rezultate do kojih smo došli kada smo govorili o navodima El-Mevdudija.
On kaže. „Svjedočenje da 'nema drugog boga osim Allaha' ne znači ništa drugo već da hakimijja (viša vlast) pripada Allahu u životu ljudi, isto tako kao što Njemu pripada vlast u poretku kosmosa.“
Hakimijja – vlast je jedna od najspecifičnijih odlika Allahove božanstvenosti kod Sejjida Qutba. On kaže: „Sve vrati na Allahovu jednoću božanstvenosti, a zatim u Njegovu jednoću valsti, jer je vlast najspecifičnija odlika božanstvenosti. U ovom okviru musliman ostaje musliman, a vjernik vjernik i nada se da će mu se oprostiti mali i veliki grijesi. Izvan ovoga okvira je širk kojeg Allah nikada neće oprostiti, jer je on uslov vjerovanja i granica islama.“
Takoðer kaže. „Najspecifičnija odlika Allahove božanstvenosti, kao što rekosmo, je vlast. Onaj ko uvodi zakone grupi ljudi, on zauzima kod njih mjesto božanstvenosti i koristi njene specifike. Takvi su njegovi robovi, a ne Allahovi. Takvi su u njegovoj vjeri, a ne u Allahovoj.“
Sejjid Qutb termin 'din' tumači kao vlast, pa kaže: „Postojanje ove vjere znači postojanje Allahove vlasti. Kada nestane ovog temelja, prestaje i postojanje ove vjere. I islam kod Qutba znači vlast, pa kaže: „Za potvrdu islama je dovoljno da ljudi traže presudu od Allahovog Šerijata i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.,.“
Vjerovanje prema Qutbu nema svoju potpunost, niti se može umanjiti, već predstavlja jedan fiksan temelj. On kaže: „Potom je Allah opisao vjernike rekavši: „Samo su vjernici oni koji kada se spomene Allah njihova srca zatrepere“, tj. izvršavaju Njegove naredbe. „A kada im se citiraju Njegovi ajeti poveća im se vjerovanje“, tj. poveća im se potvrda. „Na svoga Gospodara se oslanjaju“, tj. nadaju se samo od Njega. Vidjet ćemo da, prema prirodi ovih osobina, bez njih ne može u osnovi postojati iman i da se ovdje ne radi o potpunosti ili manjkavosti imana, već se radi o postojanju ili nepostojanju imana.“ Ovaj navod se u potpunosti slaže sa govorom haridžija i mu'tezila.

Sejd Kutb – tekfir muslimanskih društava, izolacionaizam i izbjegavanje
muslimanskih džamija

Jedan poznati alim kaže: „U ovoj etapi pojavile su se knjige Sejjida Qutba koje predstavljaju završnu etapu njegove misli, koja je sasvim jasna po proglašavanju muslimanskih društava nevjernicima, odgaðanju poziva (da've) do nastanka islamskog sistema, ideji obnavljanja i unapreðenja fikha, oživljavanja idžtihada. Ta ideja je pozivala na emocionalnu izolaciju od društva, prekidanje komunikacije sa drugima i objavu rata cijelom čovječanstvu. Takoðer, to je podrazumijevalo ismijavanje i prezren odnos prema onima koji su pozivali u toleranciju i umjerenost. Optuživali su ih za suludost i duševni poraz pred zapadnom kulturom. To se najbolje može očitovati u tefsiru 'Zilalul-Kur'an' (U okrilju Kur'ana), u njegovoj drugoj štampi, i knjizi 'Mealim fit-tarik' (Znakovi na putu), a većina navoda je u ovim knjigama preuzeta iz zablude. Takoðer, tu je i knjiga 'Islam i problemi civilizacije' i dr. Ove knjige su imale svoju vrijednost i pozitivan uticaj, kao što su, s druge strane, imale i negativan uticaj.

Sažetak uvjerenja Sejjida Qutba

1. Nedostatak ispravnog metoda prihvatanja šerijatskih tekstova, što ga je odvelo da islamske termine tumači onako kako je govorio El-Mevdudi.
2. Značenje riječi 'vjera', 'islam', 'šehadet' i 'Allahova božanstvenost' ograničio je na značenje 'hakimijje'-vlast.
3. Zastupao je mišljenje o tekfiru islamskih društava.
4. Izbjegavanje džamija, temeljeći ovaj postupak na tvrdnji da su to paganski hramovi!?
5. Iman se kod njega sastoji od potvrde, djela i govora, i ni u kom slučaju se ove tri komponente ne mogu rastaviti.
6. Allahovo pravo da bude Jedini obožavan je kod njega protumačeno u smislu Allahovo gospodarstva.
7. Ostavljanje nareðivanja dobra i zabranjivanja zla, jer su muslimani u okolnostima slabosti.

Korišteni navodi iz knjige „Pretjerivanje u tekfiru“, Ebu Husam Et-Tarfavi