| Mladi-Musliman | Datum: Utorak, 01-Dec-2009, 11:29 AM | Poruke # 1 |
Super Level 10
Grupa: Super Administrator
Poruka: 419
Status: Offline
| U prirodi čovjekovoj je da traga za onim što ga čini sretnim i zadovoljnim. Zbog toga ulaže sve svoje napore i mogućnosti na tom kružnom putu stalnog zavaravanja. Ali šta je to sreća? Gdje je naći i koji putokaz pratiti? Da li je veliki imetak i mnoštvo nakita razlog da se osjećamo sigurno i smireno? Možda vlast i bezuvjetni utjecaj u društvu prave od nas uspješnu osobu? Nije li zdravlje, vitalnost i naša životna energija to što smo oduvijek priželjkivali? Ili su to pak naša djeca i brojno potomstvo? Kada bi se odlučili na bilo koju od ovih mogućnosti i izabrali nešto od nabrojenog, ne bi bili jedini. Ali pazite...
Mnogi su krenuli tim putevima. Stvarno mnogi. Čak čitavi narodi ustaše okrećući lice tim stazama. No, ne nađoše ništa osim propasti i razočarenja. Razlog neuspjeha nije bilo njihovo bogatstvo, vlast, ugled, potomstvo i slično. Ono što ih je upropastilo bilo je njihovo nijekanje Allaha, kao i neiskazivanje zahvalnosti zbog zadobivenih blagodati.
Pokušajmo iz narednih kur'anskih i povijesnih primjera uočiti dvije grubo razlučene skupine. Skupinu sretnih i onih drugih, nesretnih. Između ove dvije, nespojive, vrste ljudi nalazi se još mnogo nijansi i različitih kategorija koje uglavnom zavise od stepena (ne)vjerovanja samog pojedinca. Molim Uzvišenog Allaha, da naša srca učvrsti u imanu, pa da istinu vidimo istinom, a zabludu zabludom. Amin.
Pomisli oholi Faraon da je vlast ono što daje smisao životu, pa se dobro potrudi da je ostvari. Njegovo porijeklo koje ga je uzdizalo iznad robova, zatim njegovi preci, također silni kraljevi, sa bogatom civilizacijskom ostavštinom kulture i umjetnosti, ohrabriše ga u toj nakani. Ostvari ono što se rijetko ko usuđivao i da zamisli u svojoj mašti. Na tom putu nije štedio imetak, a ni živote svojih podanika. Koristio se lažima, spletkama, snažnom magijom koja ne izgubi na snazi ni do dana današnjeg.
Pa jednog jutra ustade i obznani svome narodu: "»O narode moj« - reče on - »zar meni ne pripada carstvo u Misru i ove rijeke koje ispod mene teku, zar ne vidite?«" (Zuhruf, 51)
I bila je istina što je rekao. Samo je zaboravio jednu pojedinost. Zaboravio je da je Allah taj koji mu je omogućio vlast, da je On onaj, koji ga je opskrbio imetkom. Allah mu je potčinio narode i učinio da se rodi u kolijevci kraljeva, a ne u bešici roblja.
Zaboravi Faraon pravi uzrok svoje moći, pa uvjeren da je lično on zaslužan za sreću koja ga je zadesila i koju je priželjkivao, reče: "Ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene." (El-Kasas, 38)
Kada dođe Musa, alejhis-selam, da ga opomene i osvijesti iz ludila beskrajne oholosti, Faraon naredi svome slugi Hamanu da mu ispeče opeke i sagradi toranj kako bi se popeo k' Musaovom Bogu. Sagradi toranj visok poput planine, tako da na svijetu ne bijaše veće građevine. Ništa začuđujuće ako uzmemo u obzir piramide, neprevaziđena zdanja, koje su pravljena isključivo i samo radi faraona. Međutim, ono za što je mislio da je njegova sreća i uspjeh, okrenu mu svoje naličje, pa postade razlogom stvarne propasti. "I Allah ga je, i na ovom, i na drugom svijetu kaznio." (En-Naziat, 25)
More mu je sklopljeno nad glavom, svi sljedbenici podavljeni, njihove žene i kćerke poženili su robovi, a njegovo tijelo izbačeno na uzvisinu, kao opomena onima koji dođoše poslije.
Pa možemo li za njega reći da je bio sretan čovjek? Ne. Ustvari, bio je jako nesretan.
Da vidimo drugi primjer.
Doista je Allah Karunu, Musaovom amidžiću, omogućio mnoge blagodati. Bio je izrazito imućan čovjek. Ključeve njegovih riznica nije mogla ponijeti ni skupina snažnih ljudi. Šta da kažemo tek o brojnosti njegovog imetka kojeg nije zaradio svojim trudom, niti inteligencijom ili radom. Pomisli da ga je to Allah počastio iz svoje prevelike ljubavi prema njemu. Uzoholi se i uobrazi. Postade nepravedan prema svojim podređenim, stade zakidati prava kome god stigne i sijati nered na svakom koraku.
Jednog dana nakon što je izašao u svojoj blistavoj raskoši među zadivljenu svjetinu, oni koji su voljeli ovaj svijet poželješe: "I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. »Ah da je i nama ono što je dato Karunu!«, govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, »On je uistinu presretan.«" (El-Kasas, 79)
Međutim, imetak nije znak da je Uzvišeni Allah zadovoljan sa njegovim vlasnikom. Slično se navodi u merfu' hadisu koga prenosi Ibn-Mesu'd: "Uistinu je Allah podijelio među vama vaše moralne vrijednosti kao što je podijelio vaše opskrbe, i Allah, uistinu, daje imetak onome koga voli i koga ne voli, a iman ne daje do onome koga voli."
Karun je izuzetan primjer ovog govora. "I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći." (El-Kasas, 81)
Njegova velika sreća i uspjeh na ovom svijetu koje nije popratio iman u Uzvišenog Allaha postade njegovom velikom nesrećom na obadva svijeta. Pouku uzeše i njegovi istomišljenici koji, nakon što vidješe šta se desilo sa njihovim idealom, spoznaše: "Da nam Allah nije milost Svoju ukazao i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti." (El-Kasas, 82)
Najbolji primjer onoga kome je dato brojno potomstvo svakako je Velid ibn Mugira. Kada bi izlazio sa svojih deset sinova oni bi ga okružili, i to; petorica sa desne strane, kao sokolovi ponosni u svome držanju, a druga petorica, sa očeve lijeve strane, kao pet vitezova, snažnih.
Ali zaboravi Velid od koga mu dođe potomstvo. Presudi u korist kufra, kada ga zapitaše o Objavi koja je silazila Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon blagodati koju je nezahvalno uživao na dunjaluku Allah mu je pripremio drugo, vječno, boravište. "U Sekar ću Ja njega baciti. A znaš li ti šta je Sekar? Ništa on neće poštedjeti. Kože će crnim učiniti." (El-Mudessir, 26-30)
Slobodno možemo reći da je i on zalutao tražeći sreću i ugled ovoga svijeta.
Jer onaj koji sebi sagradi dvorac, a bez imana je, "taj će teškim životom živjeti" (Ta-ha, 124). Onaj koji uzme vlast u svoje ruke, a bez imana je, "taj će teškim životom živjeti". Ko izrodi mnoštvo potomstva, a bez imana je, "taj će teškim životom živjeti". Imetak ko sakupi i nakitom se okiti, a bez imana je, "taj će teškim životom živjeti". Čije se tijelo zaogrne zdravljem i um razboritošću, a bez imana je... nastavak znate.
Pa dobro, gdje je onda ta toliko priželjkivana sreća? Gdje je naći? I da li uopće i postoji? Možda je to samo iluzija i mašta nesretnih, siromašnih i bolesnih? Ne. Nije iluzija. Stvarnost je i to jako opipljiva stvarnost. Tu, nadomak nas, na dohvat naših ruku.
Uspio je naći Junus koji se nalazio u tri tmine, tri duboke pomrčine, u naizgled bezizlaznoj situaciji. Sjedio je u tami kitove utrobe, na dnu okeana u dubokoj noći. Ne ostade mu ništa što bi ga izvuklo odatle osim Allahovog užeta. Uhvati se čvrsto za njega pa ogorčeno zavapi: "Nema Boga osim Tebe. Hvaljen neka si. Ja sam se, doista, prema sebi ogriješio." (El-Enbija, 87)
I nađe sreću, koju mu nakon ovoga niko nije mogao pomutiti. Allah ga izbavi iz stomaka velikog kita, pa ovaj, kada ugleda svjetlost dana, osjeti beskrajnu pokornost prema Svemogućem. Iman mu se učvrsti, a zahvalnost pojača. Od tada je živio životom sretnika, na obadva svijeta, naravno.
Pokušajte zamisliti sada da se nalazite ispred Crvenog mora bez ijedne lađe u svome posjedu. Iza vas je Faraonova silna vojska koja vas tjera gnjevna i razjarena. Da li bi postupili kao što je postupio Musa, alejhis-selam, kada mu njegovi sljedbenici rekoše: "»Samo što nas nisu stigli! « On im na to mirno odgovori: »Neće! reče on, Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.«" (Eš-Šuara, 62)
Pa mu Allah objavi da udari štapom po moru koje se tada rascijepi. Zakorači Musa na morsko dno dok mu se sa strana uzdizao okean sa svim stvorenjima koje živješe u njemu. Kao kakav gigantski akvarij. Okusi Allahov Poslanik sreću kakvu je teško opisati. Istinsku, pravu, sreću zbog koje mu se poveća zahvalnost prema Gospodaru mora, nebesa i Zemlje.
I našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio uskraćen okus zadovoljstva i sigurnosti za kojim čezne svaka ljudska duša. Osluškivao je blizinu smrti krijući se od potjere sa svojim drugom u pećini. I tada, nimalo ojađen, izgovori riječi koje će muslimani učiti do Sudnjeg dana. "Ne tuguj, Allah je sa nama." (Et-Tevba, 40)
Sreću upozna i Ahmed ibn Hanbel u vlazi tamnica u koje ga baciše, jer nije odustajao od temelja sljedbenika sunneta. Nije ga pokolebalo ni bičevanje, koje bi, zbog svoje jačine, usmrtilo i snažnog dromedara. A vladar koji naredi da ga muče, kada ga uhvati smrtna agonija, zguli pokrivač sa zemlje i uvalja svoje lice u prašinu plačući: "O Ti, čija je vlast stalna i nepromjenjiva, smiluj se onome koji je svoju vlast već izgubio. Da sam znao da ću umrijeti mlad ne bih radio grijehe koje već počinih."
Počujmo šta nam poručuje učenjak Ibn-Tejmije nakon što ga okovaše u lance i zalupiše iza njega zatvorska vrata. "Moj Džennet je u mojim prsima. Gdje god da pođem i on je sa mnom. Šta to moji neprijatelji misle da su mi nažao učinili? Ako me ubiju; pa zaista je to moj šehadet. Iz domovine ako me prognaju, to je onda moj turizam. Moje tamničenje je u stvari moje osamljivanje sa Allahom (itikaf)."
Evo vam i primjer Ibrahima ibn Edhema koji je volio vlast i uživao u upravi. Pripadao je lozi predvodnika. Ponos, koji je osjećao zbog toga, navodio ga je da često razmišlja o svojim kraljevskim precima. Jednom prilikom se zapita: "Gdje su oni sada? Da li ih još uvijek neko žali? Čuje li se od njih ikakav glas?" Odgovor nađe u stihovima kojih se prisjeti: Ti zemlju pitaj za sultane prošle.
Nekad velikani, sad kosti trošne. Shvati Ibrahim smisao života. Nestade tjeskobe koja ga je tištila. Pokaja se Allahu za dotadašnju oholost, te napusti dvorac. Svuče sa sebe kraljevsku odoru i poče da nosi odjeću bogobojaznosti. Napusti dvorane raskoši, a posjeti odaje duševnog blagostanja. Obilne trpeze zamjeni hljebom nasušnim. Ipak je, tih dana, običavao da kaže za sebe i sebi slične: "Tek sada mi, uistinu, živimo pravim životom. Da znaju za naše zadovoljstvo kraljevi, borili bi se sa nama, za taj osjećaj, svojim sabljama kako bi ga osvojili."
Da li ovakve riječi može izreći nesretna, u život razočarana, osoba? Ne, tako mi Allaha! Ovi su, doista, oni uspješni koji, slijedeći put Kur'ana i sunneta, nađoše sreću dunjaluka i ahireta. Molim Uzvišenog Allaha da i nas uvrsti u ovu skupinu. Amin! (Prema hutbi "Šta je to sreća" iz knjige dr. Aida El-Karnija "El-misk ve el-amber fi hutab el-mimber")
|
| |
| |
