Zašto islam? (sa predavanja dr Dža’fera Šejha Idrisa)

Zašto islam? Pitanje “zašto?” zahtjeva racionalan odgovor. Međutim, mnogi ljudi misle da nije moguće dati racionalne odgovore na pitanja koja se tiču ideologija (pod pojmom ideologija podrazumijevamo sistem misli, mišljenja). Oni vjeruju da je prihvatanje bilo koje teističke ideologije iracionalan čin. Ne može se zanemariti činjenica da mnogi ljudi nemaju logične razloge da prihvate određene ideologije i nastavljaju da ih se drže samo zato što su odrasli u određenim zajednicama. Prihvataju takve ideologije na isti način na koji bi prihvatili dio tradicionalne nošnje koja se prenosi generacijama. Na primjer, osoba je možda prihvatila nacionalističku ideologiju iz jednostavnog razloga što je to najbolji način da se dobije podrška masa i da se time dobije lična, politička moć.

Što se tiče pripadnosti ideologijama, analizirajmo dva česta pogleda:

Prvi kaže da svaka pripadnost bilo kojoj ideologiji u kojoj postoji neko božanstvo mora da bude iracionalna.
Ono od čega polaze oni koji ovo kažu je da su osnove svih ovakvih ideologija van granica shvatanja ljudskog razuma. Oni koji su prihvatali ovu premisu su zaključili da su sve vrste ovakvog “vjerovanja” zasnovane na iracionalnim i imaginarnim mislima a ne na stvarnosti.

Ovom suprotan pogled dijele ljudi koji pokušavaju da opravdaju svoje “vjerovanje” u određene iracionalne ideje tvrdeći da je razum ograničen.
U stvari, sljedbenici ovakve ideologije tvrde da se ljudi trebaju predati takvim idejama jednostavno sa “vjerom.” Zaključak ovih ljudi jeste da je ultimativna stvarnost iracionalna po svojoj suštini i da je van granica shvatanja ljudskog uma. Nastavljaju i kažu da se njihova ideologija mora prihvatiti i “vjerovati” u nju bez razloga, da bi se stiglo do nekog vida “spasa.”

Ovaj tip argumenta je izuzetno težak za prihvatanje, jer se mi kao ljudska bića možemo pitati: Šta mi, osim naših razuma, imamo a što nam pomaže da usvajamo znanja? Ako nam je rečeno da “vjerujemo” u nešto što je iracionalno (tj. bez ikakvog logičnog razloga), kao recimo biće koje je istovremeno smrtno i besmrtno, ne možemo nikako da “svarimo” tu izjavu. Prema tome, prirodno je da tražimo da naš način mišljenja i života bude zasnovan samo na konceptima čija se tačnost može provjeriti.

Vratimo se na prvi pogled koji se tiče pripadnosti ideologijama. Vidimo da ovaj pogled brani stav da ne možemo i ne trebamo da vjerujemo u nešto što ne možemo shvatiti. Naglašavamo riječ shvatiti, pa je moramo definisati. Tačno je da ne možemo imati adekvatnu mentalnu sliku nekih matematičkih ili naučnih činjenica. Na primjer, ne možemo imati adekvatnu mentalnu ili vizuelnu sliku zakrivljenosti svemira ili matematičkog koncepta beskonačnosti. Niti možemo sebi “mentalno naslikati” način na koji životinje osjećaju stvari, kao npr. način na koji slijepi miševi “vide” pomoću ultrazvučnih talasa. Ali, mi znamo da su ovi koncepti tačni na osnovu čvrstih dokaza, a ne na osnovu nekih iracionalnih ideja. Dakle, možemo reći da mi stvarno shvatamo ove stvari.

Sada, kako stoje stvari sa jednim, sveznajućim entitetom koji je stvorio unvierzum. Nemoguće je da sebi stvorimo mentalnu ili vizuelnu sliku takvog entiteta, jer nam dokazi kažu da ovaj entitet ne liči na ono što se nalazi u ovome svemiru. Ovaj entitet je nezavisan o vremenu i prostoru. Dokaz postojanja ovog jednog inteligentnog bića se nalazi u dizajnu same prirode, koju možemo slobodno da istražujemo. Dakle, takva jedna ideologija jeste racionalna. Kada pojedinac ovo uoči – kroz potvrđivanje – onda možemo da proslijedimo do sljedećeg pitanja, a to je: Zašto islam?

Jedan od glavnih problema ateističke ideologije je taj što ne može da objasni inteligenciju u procesima univerzuma. Još jedan problem je taj što teži ka tome da život liši svog smisla. Dalje, znamo da su ljudska bića po prirodi sklona tome da budu poštena. Međutim u ateizmu mi imamo negiranje ultimativnog tvorca i svega nakon smrti, što stvara kontradikcije i dovodi do nekonzistentnosti u ponašanju: sa jedne strane imamo ljudsko biće koje prirodno teži tome da bude pošteno, dok sa druge strane imamo nepoštenje kako bi se “život maksimalno iskoristio.” (Ako bi svako insistirao na tome da se “život maksimalno iskoristi,” društvo koje poznajemo danas ne bi postojalo. Kao jedan slučaj u ovoj tački, razmatrajmo situaciju da svi oni koji žele da “što je više moguće iskoriste ovaj svijet” pribjegnu krađi. Ako bi se ovo desilo, niko ne bi proizvodio nijedno dobro koje bi svako od nas mogao da ukrade. Očigledno, “maksimalno iskorištavanje ovog svijeta” je osuđeno na propast. Da li onda može da bude održiv sistem vjerovanja?)

Govoreći u nešto širem smislu, što se deističkih religija tiče, imamo objavljene, iskrivljene i religije koje je čovjek izmislio. Lako je zaključiti da je način života koji je Tvorac objavio čovječanstvu iznad onih koje je izmislio čovjek.Ako neko želi da slijedi savjet Onoga koji je stvorio svemir i sve što je u njemu - a što se tiče onoga što koristi i onoga što šteti – onda je bolje vratiti se na izvornu objavu nego vratiti se toj istoj objavi koja je ili izmišljena ili iskrivljena od strane ljudi.

Te ideologije koje tvrde da se zasnivaju na objavama se mogu podvrgnuti testovima, od kojih je prvi i najvažniji test konzistencije, i pri tome imamo dva tipa konzistencije: unutrašnju i spoljašnju. Unutrašnja konzistencija znači da nijedna rečenica u jednoj knjizi nije kontradiktorna nekoj drugoj. Spoljašnja konzistencija znači da se nijedan dio jedne knjige ne suprotstavlja činjenicama koje znamo, bilo da su psihiloške, fizičke, hemijske, istorijske, geografske, biološke ili bilo koje druge prirode. Primjenjujući ove testove, imajte u vidu najvažniju istinu do koje drže sve navodno objavljene vjere, a to je: postojanje savršenih svojstava Boga. Bog je u svim ideologijama koje tvrde da su objavljene Sveznajući, Svemilosni, Vječni itd. Međutim, iz nekih knjiga se da zaključiti da je znanje Boga ograničeno ili nesavršeno time što se kaže, na primjer, da je čovjek zaveo čovjeka. Nasuprot tome, Kur’an nam daje savršen koncept jednog, sveznajućeg tvorca ovog svemira.

Ovo nas vodi sljedećem testu – test autentičnosti. Pitanje koje trebamo postaviti jeste da li spisi koje danas imamo su stvarno dio komunikacije Tvorca sa čovječanstvom. Izučavanjem istorije islama zaključujemo da je današnji Kur’an tačno onakav kakav je i objavljen prije 1400 godina. Tokom objavljivanja, pamćen je i zapisivam od strane velikog broja ljudi.

Još jedan test je test obuhvatnosti. Jedna istinski obuhvatna ideologija, objavljena čovječanstvu od strane Stvoritelja, bi opisivala najkorisniji sistem u svim sferama ljudskog života, uključujući političku, ekonomsku, socijalnu, medicinsku i sferu koja se tiče okoline.

Na kraju možemo pogledati na test univerzalnosti. Jasno je da ideologija koja je istorijski ili geografski vezana za nešto nije dobra koliko je to ona koja je primjenjiva za sve ljude, bez obzira na mjesto i vrijeme u kome se nalaze.

Kao zaključak, možemo reći da koristeći kriterijume univerzlanosti, obuhvatnosti, autentičnosti, i prije svega, konzistentnosti, naći ćemo da je Kur’an jedinstvem i da je vrijedan izučavanja. Interesantno je da sam Kur’an naglašava ovaj pristup gore. Na primjer, u 82. ajetu 4. sure se kaže: “A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.”