(Buharija «SAHIH», br. 1, poglavlje: Kako je počela objava, Muslim, br. 1907, poglavlje: Poslanikove riječi: Djela se cijene prema namjeri, Ebu Davud, br. 2201,Tirmizi,1647, Ahmed, 1/25,43, Nesai,1/59 , Ibn Madže, 4227)

Biografija ravije

Omer ibnul-Hattab je drugi po redu pravedni halifa. Nakon Ebu Bekra bio je najbolji meðu ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Među prvima je primio islam i njegov prelazak na islam veoma je obradovao muslimane. Dova Allahovog Poslanika se primila kada je molio Allaha, dž.š., da uzvisi islam sa Omerom ibnul-Hattabom ili sa Amrom ibn Hišamom (Ebu Džehlom). Kada je postao halifa prozvan je «vladarem pravovjernih», a imao je, također, i nadimak El-Faruk, ili onaj koji rastavlja istinu od neistine, jer je bio odlučan i neustrašiv pri isticanju istine i suzbijanju laži. Zbog njegove privrženosti istini i jačine imana i šejtan je bježao od njega. Od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenio je 539 hadisa. Živio je šezdeset i tri godine i preselio je kao šehid podlim ubistvom koje je izvršio Ebu Lulueh. Ukopan je u Medini, u sobi pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Njegova vladavina islamskom državom trajala je deset godina, šest mjeseci i pet dana. Neka je Allah sa njim zadovoljan.

Povod hadisa

Bilježi Et-Taberani u svome djelu ''El-Mu'džemu-l-kebir'' hadis od Ibn Mes'uda sa vjerodostojnim lancem prenosilaca da je rekao: ''Meðu nama je bio čovjek koji je zaprosio ženu zvanu Ummu Kajs, ali ona je odbila da se uda za njega dok ne učini hidžru. On je i učinio hidžru i oženio se njome, pa smo ga mi nazvali ''muhadžir Ummu Kajs'' (Ummu Kajsin muhadžir). Sened ovoga hadisa je vjerodostojan, ali se ne navodi jasno da je hadis izrečen ovim povodom.

Značaj hadisa

Ovaj hadis o nijjetu (namjeri) zauzima veoma važno mjesto u islamu, jer ispravnost svih djela zavisi od dva uvjeta: od ispravnosti namjere, odnosno da li je djelo uraðeno radi Allaha, i od toga da li je u skladu sa Šerijatom, odnosno da li ima osnove u vjeri. Ako djelo bude u ime Allaha, bit će primljeno, a u suprotnom će biti odbijeno.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Allah ne gleda u vaše likove niti u vaše imetke, nego u vaša srca i vaše namjere.'' (Muttefekun alejhi)

U čemu se ogleda važnost ovoga hadisa?

Prvo što je nijjet (namjera) najvažniji element svakog našeg djela. Što znači da ako nam namjere ne budu ispravne, uzaludna su nam naša djela.

Drugi razlog je što je namjera podložna kvarenju, pa je potrebno da je stalno preispitujemo.

Naši nijjeti su u stalnoj opasnosti zbog toga što je čovjek po svojoj prirodi sklon uživanjima i udovoljavanju svojim prohtjevima. Zato je neko s pravom rekao: «Blago onome ko svaki svoj korak napravi samo Allahovog zadovoljstva.»

Znači, ispravna namjera u djelima je da ih činimo samo radi Allahovog zadovoljstva i milosti.

Postoji više definicija ihlasa (iskrene namjere), a mi ćemo navesti samo dvije:

1. Ihlas je da u namjeri i dobrim djelima na umu imamo samo Allaha.
2. Ihlas je da od svijeta kriješ dobro djelo kao što kriješ grijeh (ovo je najbolja definicija ihlasa).

Iskrenost namjere nije lahko postići!

Iskrenost će postići onaj u čijem srcu prevlada ljubav prema Allahu i onome svijetu. Meðutim, onaj koga zavedu ovosvjetske naslade, oholost i neodoljiva želja za prestižom, bit će daleko od iskrenosti.

Gazali je rekao: «Rad bez iskrene namjere je uzalud uložen trud, a namjera bez iskrenosti je puko samoljublje. Takav trud jednak je licemjerstvu i nepokornosti, a u praksi nedokazana iskrenost jednaka je prosutoj prašini. Za svako nasumice učinjeno i mrljama poškrapano djelo Uzvišeni veli: 'Mi ćemo pristupiti djelima koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.'

Dakle, od kvaliteta naših namjera zavisi i kvalitet naših djela. Neko od ispravnih predaka rekao je u tome smislu: «Koliko je samo naizgled malih djela po svojoj namjeri veliko, i koliko je samo naizgled velikih djela po svojoj namjeri malo.»

Prema tome, nije lahko postići iskrenu namjeru, a još je teže očuvati je.

Kod islamskih učenjaka nijjet dolazi u dva značenja:

Prvo je nerazlikovanje ibadeta od običaja i razlikovanje ibadeta jednih od drugih. Za šerijatski post potreban je nijjet (namjera) da bi se razlikovao od običnog gladovanja, koje može biti iz želje za zdravljem ili zbog nemogućnosti da se jede. Isto tako nijjet je potreban da bi se razlikovao ramazanski post od nafile posta.

Drugo je isticanje onoga ko se namjerava djelom, da li je to samo Uzvišeni Allah ili se s djelom namjerava i neko drugi.

Ako djelo bude popraćeno nijjetom, tada može biti u jednom od tri stanja:

Prvo: Da se djelo čini samo iz strahopoštovanja prema Allahu i to je ibadet robova.

Drugo: Da se djelo čini s namjerom postizanja sevapa i Dženneta i ovo je ibadet trgovaca.

Treće: Da se djelo čini iz stida i zahvalnosti Allahu i ovo je ibadet slobodnih. Na ovu vrstu ibadeta ukazao je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada ga je Aiša upitala zašto noću dugo klanja, a on je odgovorio: ''A zar da ne budem zahvalni rob?!''

Nijjet često biva izložen samodopadanju i oholosti i tada djelo propada. Dvije su vrste licemjerstva u djelima:

1. da svojim djelom namjerava samo zadovoljstvo ljudi,
2. da svojim djelom namjerava i zadovoljstvo ljudi i Gospodara ljudi. U oba slučaja djelo je pokvareno i propada.

Upitan je šejh Izzudin ibn Abdusselam o čovjeku koji klanja pa oduži sa namazom radi ljudi, šta je sa njegovim namazom?

Rekao je: ''Nadam se da mu djelo neće u potpunosti propasti, jer se šir (saučesništvo) desio u jednom od svojstava namaza, a ne u samom namazu. Ako se saučesništvo desi u osnovi djela, kao da čovjek klanja farz-namaz i radi Allaha i radi ljudi, tada djelo u potpunosti propada.''

Kao što se licemjerstvo može naći pri činjenju djela, tako se može naći i pri ostavljanju djela. Fudajl ibn Ijad je rekao: ''Ostavljanje djela radi ljudi je rija (licemjerstvo), a činjenje djela radi ljudi je širk (saučesništvo), dok je ihlas (iskrena namjera) da te Allah sačuva i jednog i drugog.''

Uz dobru namjeru i mubah (dozvoljena stvar) postaje dobro djelo
Mubah je ono djelo ili postupak za koji počinilac neće biti nagraðen, niti će onaj ko ga ostavi biti kažnjen. Međutim, ako mubah (u osnovi dozvoljeno djelo) bude popraćeno dobrom namjerom (nijjetom), tada postaje dobro djelo i njegov počinilac će za njega imati sevap i nagradu. Tako, naprimjer, ko ranije legne da bi ustao na noćni namaz ili sabah-namaz, njegovo spavanje s tom namjerom postaje ibadet i dobro djelo.