Pored poznavanja Kur'ana i kur'anskih znanosti, istakao se i u poznavanju hadisa, fikha, arapskoga jezika, historije Arapa i predislamske poezije.
Puno ime mu je: Abdullah ibn Abbas ibn
Abdulmuttalib el-Qureši el-Hašimi. Iz samoga imena vidi se da je iz plemena Kurejš, preciznije iz ogranka Hašimovića. On je amidžić Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Rođen je u Mekki, treće godine prije Hidžre, u svojevrsnom logoru, u periodu dok su muslimani i njihovi zaštitnici Hašimovići bili izolovani na posjedu Šu'ab, čiji je vlasnik bio Ebu Talib. Odrastao je uz Poslanika, s.a.v.s, zato što mu je bio blizak rođak i zato što je Mejmuna, njegova tetka po majci, bila jedna od Poslanikovih žena ...

Poslanikova dova

Već u djetinjstvu pokazivao je znake izuzetnog talenta i nadarenosti, te velike oštroumnosti i sposobnosti pamćenja. Pored toga, Muhammed, s.a.v.s, proučio mu je dovu, obraćajući se Uzvišenom: 'Allahu! Daj mu da razumije vjeru i poduči ga tumačenju Kur'ana!' (ALLAHUMME FEQQIHHU FID-DINI VE ALLIMHUT-TE'VILE!)

Povod učenju te dove bio je slijedeći: Kada je jedne noći Poslanik, s.a.v.s, bio kod Mejmune, Ibn Abbas se probudio prije njega i pripremio mu vodu da bi se mogao abdestiti i klanjati noćnu nafilu. Kada je abdestio, upitao je: 'Ko mi je ovo pripremio?' Ona mu je odgovorila da je to učinio Ibn Abbas, pa je on proučio za njega tu dovu.

Prema drugoj verziji, ta dova je glasila: 'Allahu! Poduči ga Knjizi i mudrosti!' (ALLAHUMME ALLIMHUL-KITABE VEL-HIKMETE!) Na osnovu raznih predaja na tu temu, najvjerovatnije je da je njemu Muhammed, s.a.v.s, u nekoliko navrata proučio nekoliko dova slične sadržine. U svakom slučaju, plod Poslanikove dove jeste to što se on među ashabima istakao u raznim disciplinama a pogotovu u tumačenju Kur'ana.

Pošto je bio izuzetno nadaren a odrastao je faktički uz Poslanika, s.a.v.s, provodeći puno vremena uz njega, pomno je posmatrao njegove postupke i pamtio njegove riječi, tako da je dosta hadisa zapamtio i prenio na slijedeće generacije. Iako je imao svega trinaest godina kada je Muhammed, s.a.v.s, preselio na ahiret, već do tada istakao se svojim znanjem.

Pored toga, nastavio se družiti sa istaknutim ashabima koji su bili stariji po godinama, tako da je od njih zapamtio ono što nije mogao lično čuti od Poslanika. U nekim predajama navodi se kako je, nakon Poslanikove smrti, vrlo oštroumno predlagao nekim mlađim ashabima da obilaze poznatije ashabe i pitaju ih o hadisima koje su oni lično čuli od Vjerovjesnika s.a.v.s., dok ih je još bio znatan broj živih.

Navodi se tako da je on bio uporan u obilasku ashaba i slušanju hadisa od njih. Kada bi npr. čuo da neko zna određeni hadis, on bi mu otišao kući, pa ako taj ashab spavao popodne (qajlula), on bi ga čekao pred vratima sve dok se ne probudi. Počesto bi mu ashabi prigovarali što tako dugo čeka, te mu govorili da on samo treba poručiti pa da će oni njemu doći, ali on je uvijek govorio da je on preči da njima dođe na noge.

Zato Buhari, Muslim i ostali autoriteti u hadiskoj znanosti navode od njega 1660 hadisa , čime se svrstava među ashabe koji su prenijeli najveći broj hadisa.
Izuzetna sposobnost pamćenja
Ibn Abbasovi biografi navode više slučajeva iz kojih se vidi da je imao zapanjujuću sposobnost pamćenja skoro svega što bi čuo. Tako se npr. navodi da bi skoro uvijek zapamtio ajet čim bi ga čuo, te da bi, također, skoro uvijek zapamtio i shvatio hadis čim bi ga čuo.

Kada mu je Ibn Ebi Rebi'a izrecitovao jednu svoju kasidu od osamdeset distiha (bejtova) on ju je odjednom zapamtio. Pored toga, navodi se da je znao začepiti uši kada bi se desilo da čuje narikače, da ne bi zapamtio njihove riječi, jer bi mu ostajale u pamćenju u potpunosti onakve kako bi ih čuo.

Razlozi njegove izuzetne učenosti

Ibn Abbas dokazao se kao jedan od najučenijih ashaba, ne samo u pogledu islamskih znanosti, nego i u pogledu poznavanja arapskoga jezika, predislamske poezije i historije Arapa. Objašnjavajući tu začuđujuću sposobnost pamćenja i izuzetnu učenost, dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi navodi slijedeće razloge:

1. Dova koju je Poslanik, s.a.v.s, nekoliko puta proučio Ibn Abbasu u kojoj je tražio od Allaha da mu podari znanje u vjeri, poznavanje Kur'ana i mudrost.

2. Odrastanje uz Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prisustvovanje brojnim događajima, pogotovu slučajevima koji su bili povod objave pojedinih ajeta.

3. Druženje Ibn Abbasa sa učenijim i poznatijim ashabima, čime je nadoknadio ono što nije mogao čuti direktno od Muhammeda, s.a.v.s.

4. Odlično poznavanje arapskoga jezika, zajedno sa svim njegovim disciplinama, te poznavanje predislamske poezije. Da bi pojasnio značenje neke kur'anske riječi, nerijetko je navodio poetske citate.

5. Izuzetna sposobnost uočavanja stvari, te sposobnost samostalnog iznalaženja šerijatskih rješenja (idžtihad). Navodi se da je bio hrabar u iznošenju mišljenja, jer je bio siguran da je to istina, pa se nije bojao ničijega prigovora. Abdullah ibn Omer, također jedan od istaknutih ashaba, znao ga je kritikovati zbog slobodnog iznošenja stavova o nekim pitanjima, ali bi poslije i sam priznavao da je Ibn Abbas bio u pravu.

Tako je jednom prilikom Ibn Omer poslao nakog čovjeka, koji ga je upitao za značenje jednog ajeta, Ibn Abbasu da njega o tome upita, pa kada se vratio od Ibn Abbasa i obavijestio ga o tumačenju dotičnoga ajeta, Ibn Omer je rekao: 'Do sada sam znao govoriti da mi se ne sviđa odvažnost Ibn Abbasa u tumačenju Kur'ana, ali mi je sada jasno da je njemu dato znanje!'

Koliko je Ibn Abbas bio učen vidi se, između ostalog, iz slijedećeg slučaja: Pošto su mu se ljudi obraćali tražeći odgovor na različita pitanja, jednog dana desilo se da ljudi koji su do njega došli nisu mogli stati u njegovu kuću, nego su zakrčili i ulice koje su vodile do nje! Kada je o tome obaviješten, on je zatražio da prvo uđu oni koji ga hoće pitati o Kur'anu i načinu učenja Kur'ana, te ih je ušlo toliko da su napunili njegovu kuću.

Svima je odgovorio na postavljena pitanja, pa kada su izašli, zatražio je da uđu oni koji ga žele pitati iz tefsirske znanosti. I njih je bilo toliko da su mu napunili kuću, pa je i njima odgovorio na svako postavljeno pitanje. Kada su i oni izašli, zatražio je da uđu oni koji su došli da ga pitaju o halalu i haramu, pa su mu i oni napunili kuću. I njima je odgovorio na sva postavljena pitanja.

Zatim je isti slučaj bio sa onima koji su željeli pitati iz oblasti nasljednog prava i, na kraju, sa onima koji su došli da ga pitaju o arapskom jeziku i poeziji. Nakon toga on je dredio poseban dan za svaku od tih disciplina, pa su mu ljudi dolazili u određenim danima, shodno tome šta ih je interesovalo i šta su htjeli čuti od njega.

Ibn Abbas kao mufessir

Nema nikakve dvojbe da je Ibn Abbas bio najistaknutiji tumač Kur'ana među ashabima. Zbog toga je dobio i počasne nazive: 'Tumač Kur'ana' (Terdžumanul-Kur'ani), 'More znanja' (El-Bahr) i 'Učenjak cijeloga ummeta' (Hibrul-ummeti).
Ibn Mes'ud, također jedan od istaknutijih ashaba u tefsiru, za njega je rekao:

'Divan li je Ibn Abbas tumač Kur'ana!' Mudžahid, jedan od najistaknutijih tabiina u tefsiru i Ibn Abbasov učenik, za njega je rekao: 'Ibn Abbasa su nazvali 'More' zbog njegovoga ogromnog znanja.' Pored toga, Mudžahid je za njega rekao: 'Kada bi on nešto tumačio, na njemu bi se vidjelo svjetlo!' Alija r.a., opisujući njegov način tumačenja Kur'ana, rekao je: 'Kao da gleda u gajb kroz tanahni zastor!'

A Abdullah ibn Omer jednom prilikom za njega je rekao: 'Ibn Abbas je među svim pripadnicima Muhammedovog ummeta najbolji poznavalac onoga što je objavljeno Muhammedu!'
Ibn Abbasovi savremenici često su mu se obraćali kada ne bi razumjeli nešto iz Kur'ana i imali su povjerenje u ono što bi im on kazao.

Dakle, Ibn Abbas je, još kao vrlo mlad, postao poznat i čuven islamski učenjak. Bio je savjetnik sve četverice prvih halifa. Posebno mnogo je predaja koje govore o tome da ga je Omer, iako stariji i halifa, mnogo cijenio, pozivao u svoje društvo i pitao za savjete. Tako se prenosi da bi Omer, r.a, kada bi iskrslo neko teško pitanje, pozivao Ibn Abbasa i govorio mu: 'Ti si dostojan ovog i sličnih pitanja!' Kada bi, zatim, Ibn Abbas riješio to pitanje, on bi prihvatio njegovo obrazloženje, bez pozivanja i pitanja ikoga drugog.
Pored toga, Buharija navodi da ga je on često pozivao kada bi se sastajao sa učesnicima bitke na Bedru.

Jednom prilikom Omer je primijetio da se jedan od veterana Bedra čudi zašto on stalno poziva Ibn Abbasa u društvo sa njima, kada oni imaju djecu njegovih godina. Zato je Omer upitao sve prisutne šta misle o značenju riječi Uzvišenog: 'Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu...' , pa je jedan od učesnika bitke na Bedru rekao: 'Time nam se naređuje da zahvaljujemo Allahu i tražimo oprosta od Njega kada nam On da pomoć i pobjedu'.

Tada je Omer upitao Ibn Abbasa o značenju te sure, pa je on odgovorio: 'Time se najavljuje smrt Allahovoga Poslanika s.a.v.s. Allah mu time poručuje: 'Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu' – to je znak da ti se približio smrtni čas, pa – 'ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'' Na to je Omer dodao: 'I ja o toj suri znam upravo to!' Time je pokazao starijim i poznatim ashabima da Ibn Abbas posjeduje znanje koje počesto ni oni sami nisu znali.

Ibn Abbas, kao veliki autoritet u islamskim znanostima, imao je veliki broj učenika, tj. tabiina koji su učili pred njim i preuzimali znanje od njega. Stručnjaci za oblast tefsira navode podatak da su se među tabiinima oformile tri škole tefsira: mekkanska, medinska i iračka, te da je Ibn Abbas bio osnivač mekkanske škole, jer su mufessiri tabiini u Mekki upravo od njega preuzimali islamske znanosti, a prije svega tumačenje Kur'ana.

Također navode da su učenjaci mekkanske škole bili najučeniji, upravo zato što im je učitelj bio Ibn Abbas. Kao njegovi najistaknutiji učenici navode se slijedeći tabiini: Se'id ibn Džubejr, Mudžahid, Ikrime, Tavus ibn Kejsan El-Jemani i Ata' ibn Ebi Rebbah.

Koliko je Ibn Abbas bio cijenjen među samim ashabima pokazuju riječi Tavusa kojima je odgovorio na prigovor zašto zapostavlja ostale ashabe i najviše se druži sa Ibn Abbasom: 'Vidio sam sedamdeset ashaba Allahovoga poslanika, s.a.v.s, koji bi se, ako bi se razišli u vezi s određenim pitanjem, priklanjali se stavu Ibn Abbasa.'

Od Ebu Vaila se prenosi da je jednom prilikom Ibn Abbas učio i tumačio suru «En-Nur», pa se to njemu toliko dopalo, da je rekao: 'Da su ga čuli Perzijanci i Bizantinci, sigurno bi primili islam!' Ibn Abbas bio je kompletna osoba, jer je postupke usklađivao sa svojim znanjem. Često je danju postio a noći bi provodio u ibadetu i noćnom namazu. Puno je plakao iz straha od Allaha, tako da su mu se na licu ucrtale dvije crte. Koliko je Ibn Abbas bio popularan u narodu i u periodu nakon četverice halifa, svjedoči slijedeći slučaj: Desilo se da je on obavljao hadždž iste godine kada i halifa Muavija. Iako je Muavija kao halifa imao svoju zvaničnu pratnju i pomoćnike, ipak je Ibn Abbasova pratnja bila veća, mada tada nije imao nikakvoga udjela u vlasti. Njega su okruživali ljudi željni nauke.

Ibn Abbasov tefsir

Ibn Abbas nije napisao tefsir, ali je svojim učenicima, tj. istaknutim tabiinima, po nekoliko puta tumačio Kur'an, ajet po ajet, od početka do kraja, što su oni pomno pamtili i prenosili na slijedeće generacije. Te je predaje čuveni filolog Muhammed ibn Ja'kub El-Firuzabadi sabrao i objavio kao jedno djelo, odnosno kao kompletan tefsir, pod nazivom: TENVIRUL-MIKJAS MIN TEFSIRI IBNI ABBAS koji se i danas se može naći kao štampano djelo.

Njegov je tefsir karakterističan po tome što je kratak, a njegove riječi dopunjuju značenje kur'anskih riječi, tako što se njima proširuje iskaz.
Njegov tefsir se svrstava u tradicionalne tefsire, što znači da on Kur'an tumači prije svega samim Kur'anom, zatim hadisima Muhammeda, s.a.v.s, pa onda mišljenjima istaknutih ashaba. Pored toga, pošto je bio izvanredan poznavalac arapskoga jezika i predislamske poezije, on je poznat i po tome što se pri tumačenju Kur'ana koristio i tim disciplinama.

I konačno, on se donekle koristio israilijjatima, tj. predajama jevreja i kršćana. Neki su mu prigovarali zbog toga, zamjerajući mu da je puno koristio israilijjate, ali ga zato drugi brane, iznoseći činjenicu da on te predaje nije koristio u temeljnim stvarima vjere, pogotovu akaida, nego u nekim manje važnim momentima, kao što su kazivanja o bivšim narodima, pazeći, opet, da ne budu u kontradiktornosti sa kur'ansko-sunnetskim tekstom.

Kada je u pitanju pojašnjavanje određenih kur'anskih termina citatima iz predislamske poezije, treba reći da su to radili i ostali ashabi mufessiri, s tim što je to Ibn Abbas činio više od drugih. On je takav postupak smatrao neophodnim za razumijevanje manje poznatih kur'anskih izraza, jer je Kur'an objavljen 'na jasnom arapskom jeziku'.

U tome smislu prenosi se njegova izreka: 'Ako me pitate za značenje manje jasnih riječi u Kur'anu, potražite ih u poeziji, jer je poezija arapska antologija.' Nakon nekoliko generacija pojavili su se neki učenjaci islamskoga prava koji su kritikovali takav način tumačenja Kur'ana, govoreći da predislamska poezija ne može biti osnova kur'anskom značenju.

Međutim, to je ostalo mišljenje manjine, budući da se u ovom slučaju ne radi o davanju prednosti poeziji nad kur'anskim tekstom, nego se poezijom samo pojašnjavaju manje poznati kur'anski izrazi. Zato se mufessiri, sve do današnjih dana, nisu ustručavali koristiti predislamskom poezijom u tumačenju pojedinih kur'anskih izraza.

Izmišljanje i pripisivanje Ibn Abbasu riječi koje nisu njegove
U hadiskoj nauci dobro je poznat slučaj izmišljanja hadisa i pripisivanja istih Poslaniku, da bi se na taj način ojačalo određeno mišljenje i stekla neka ovosvjetska korist. Nešto slično dešavalo se i u oblasti tefsira, prije svega sa Ibn Abbasom. Naime, budući da je on imao veliki ugled kao mufessir i da je priznat kao najbolji tumač Kur'ana među ashabima a da njegov tefsir nije zapisan za njegovoga života, neki ljudi iz kasnijih generacija izmišljali su na njega, govoreći da je on protumačio određene ajete onako kako on ustvari nije radio.

Zato je nastao problem kako pristupiti njegovome tefsiru, s obzirom na to da je dosta stvari izmišljeno i njemu pripisano. Taj problem islamski učenjaci su rješavali su kao i problem izmišljanja hadisa, tj. provjerom lanca prenosilaca hadisa, odnosno, u ovom slučaju, provjerom lanca prenosilaca riječi koje se pripisuju Ibn Abbasu.

Tako se u stručnoj literaturi mogu naći lanci sa pouzdanim prenosiocima, kojima se može vjerovati i čije se predaje mogu prihvatiti kao riječi Ibn Abbasa, kao i lanci sa prenosiocima koji nisu pouzdani i čije se predaje ne mogu uzeti kao vjerodostojne. Kao potvrdu da su neki lanci pouzdani navodi se i to što ih Buhari koristi u svome Sahihu. Mnogi mufessiri, kao npr.

Taberi, prilikom citiranja Ibn Abbasovih stavova razlučivali su vjerodostojne od nevjerodostojnih predaja. Ipak, za tefsir koji je sakupio Firuzabadi ne može se reći da je potpuno vjerodostojan, pošto ima jedan broj slabih predaja, tj. onih koje se ne mogu uzeti kao sigurne.

Ibn Abbasov angažman u društvu

Iz Ibn Abbasovih biografija može se vidjeti da je on veliki dio svoga života proveo baveći se naukom, tj. učeći i podučavajući druge i to mu je bilo osnovno zanimanje. Treći halifa, Osman, r.a, odredio ga je da predvodi muslimane u obredima hadždža one godine kada je Osman ubijen, što je on i učinio. Kratko vrijeme bio je namjesnik Basre, na koje mjesto ga je postavio četvrti halifa, Alija, r.a.

Tu dužnost je obavljao do Alijine smrti. Iako je bio istaknuti učenjak i profesor ipak mu to nije bila prepreka da se lično angažuje u džihadu. Preživio je teška vremena smutnje među ashabima i tabiinima (fitna), ali se nije sklanjao pred velikim iskušenjima kao neki drugi, nego se priklanjao onoj strani za koju je smatrao da je bila uz istinu.

Tako je npr. učestvovao na Alijinoj strani i u bici na devi protiv Aiše i njenih pristalica, kao i u bici na Siffinu protiv Muavije i njegovih pristalica, gdje je bio komandant desnoga krila vojske. Također je učestvovao na Alijinoj strani u borbi protiv haridžija. Pored toga, učestvovao je u osvajanju Sjeverne Afrike, dvadeset sedme godine po Hidžri.
Koliko je Ibn Abbas bio hrabar, učen i ubjedljiv u razgovoru dobro pokazuje primjer njegovoga razgovora sa haridžijama kada su se okrenuli protiv Alije r.a. Naime, dvadeset četiri hiljade Alijinih pristalica odmetnulo se od njega, zamjerajući mu što je dozvolio arbitražu između njega kao halife i Muavije koji se borio za vlast, što nije uzeo ratnog plijena niti robinja u bitkama sa Aišom i Muavijom i što je dozvolio da se za njega ne upotri***** naziv 'Vladar pravovjernih' (emirul-mu'minin). Ibn Abbas zatražio je dozvolu od Alije da razgovara sa haridžijama, što mu je on dozvolio, iako je izrazio bojazan za njega. Ibn Abbas tada je otišao direktno haridžijama i poduže razgovarao s njima o stvarima koje su zamjerali halifi, tj. Aliji, r.a. Budući da je bio izuzetno oštrouman i učen, on je, na osnovu Kur'ana i sunneta, opravdao sve Alijine postupke i dokazao im da je postupao ispravno. Nakon toga, dvadeset hiljada kolebljivaca vratilo se u redove Alijine vojske a četiri hiljade ih je ostalo iz inata pri svojim stavovima, praveći i dalje veliku smutnju.

Ibn Abbasova smrt

Pred kraj života Ibn Abbas je oslijepio i povukao se u Taif, gdje je i umro. Najispravnije mišljenje je da je umro šezdeset osme godine po Hidžri, u sedamdesetoj godini života. Dženazu mu je klanjao veliki broj ashaba i tabiina a u kabur ga je spustio i dženazu imamio Muhammed ibnul-Hanefijja, jedan od Alijinih sinova. Tom prilikom je rekao: 'Tako mi Allaha, danas je umro učenjak cijeloga ummeta!'