Najvažniji i najvredniji vid islamske etike u ramazanu je etika prema Uzvišenom Allahu uz izvršavanje Njegovih naredbi i udaljavanje od Njegovih zabrana, što je ujedno i jedna od definicija bogobojaznosti radi koje je propisan i sam post: "O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili." (Bekare, 183)
I moramo znati da termin "primljen ibadet" može da znači da je obaveza određenog ibadeta spala sa muslimana i da nije dužan da ga obavlja drugi put, s tim da neće imati nagrade za njega ili da znači da je primljen kod Allaha i da će ga nagraditi za njega shodno načinu obavljanja ibadeta ili da znači da nagrada za određeni ibadet nije potpuna.
I kada bismo prethodno rečeno primijenili na post, moglo bi značiti da će pojedincu biti primljen njegov post i tada je njegova obaveza spala sa njega i nije dužan da ga napašta, ali nema nagrade za njega, ili da je primljen kod Allaha i da će ga nagraditi za njega shodno samom postu, ili da je njegova nagrada nepotpuna.

Dakle, iz navedenog proizilazi da pojedini muslimani neće imati nagradu za svoj post, Allah da nas sačuva od toga, iako su postili, kao što je rekao Poslanik: "Možda udijel postača u njegovom postu bude glad i žeđ." (Ahmed, Hakim, hadis sahih, Sahihu Džami`a, 3490, Albani) Rekao je Gazali: "Rečeno je: 'To je onaj koji se iftari sa haramom, ili se iftari sa mesom ljudi putem ogovaranja, ili je to onaj koji ne čuva svoje udove od grijeha.'" (Fejdul-Kadir) Također, rekao je Tajibi: "Ukoliko postač ne bude postio radi nagrade ili se ne bude klonio nevaljalih djela, kao što su laž, potvora, ogovaranje i slična zabranjena djela, on neće imati udjela u svom postu osim gladi i žeđi čak i da je spala sa njega obaveza napoštavanja." (Merkatu Mefatih)
Shodno tome, pitanje koje je vrlo važno, kada je u pitanju jeste: Da li smo mi sa našim postom zaslužili nagradu kod našeg Gospodara ili ne?

Ono što je također primjetno, kada je u pitanju odnos postača prema postu, a Allah najbolje zna, da možda više pažnje pridajemo šerijatskim propisima koji su vezani za post, bez umanjivanja njihove važnosti i vrijednosti, dok se etici posta predaje manja pažnja ili nikakva, tako da se možda nađe postač koji je ostavi hranu, piće i spolni snošaj, dok njegov jezik, vid, sluh i stomak ne "poste". Uistinu nije mudro i razumno da musliman čini ibadet ostavljanjem stvari koje su mu mimo posta dozvoljene, hrana, piće i spolni snošaj, a da ne ostavlja stvari koje su mu zabranjene u svakom vremenu, kao što su laž, ogovaranje , vrijeđanje i slično: "Onaj ko ne ostavi laž i rad po njemu i drskost, pa Allahu ne treba da ostavi svoju hranu i piće." (Buharija, 1903, 6057). U predaji kod Taberanija stoji: "Ko ne ostavi bestidan govor i laž, pa Allahu ne treba da ostavi svoju hranu i piće." (Taberani, hadis je vjerodostojan kako je rekao Ibn Hadžer u Fethul-Bariju) Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, spomenuo je komentare učenjaka za Poslanikove riječi "pa Allahu ne treba da ostavi svoju hranu i piće": Rekao je Ibnul-Munejir: "To znači neprihvatanje", tj. neprihvatanje posta onoga koji bude lagao i znači prihvatanje 'čistog' posta." A rekao je Ibnul-Arabi: "Hadis ukazuje na to da onaj koji uradi spomenuto u hadisu (laž i drskost) neće biti nagrađen za svoj post.'' A rekao je Bejdavi: "Cilj propisivanja posta nije samo gladovanje i žeđ, naprotiv već ono što ga prati od 'slamanja' strasti i podsticanje duše sklone zlu da bude smirena duša, a ukoliko se to ne desi, Allah neće pogledati post pogledom koji znači njegovo prihvatanje." (Fethul-Bari)
Komentator Tirmizija rekao je, tumačeći Poslanikove riječi "ne treba da ostavi svoju hranu i piće": "Jer su hrana i piće uopćeno dozvoljeni i ukoliko ih ostavi, a ne ostavi stvar koja je u osnovi zabranjena, zaslužio je mržnju i neprimanje svog djela." (Tuhvetul-Ahvezi)
Pojedini vidovi i oblici etike u ramazanu su stroga obaveza kojih se postač mora pridržavati i predavati im pažnju ili su pak pohvalna sa čijim izvršavanjem uvećava svoju nagradu.
Obavezna etika postača je da izvršava sve ono što mu je naredio njegov Gospodar od ibadeta koji je manifestuju putem govora ili radnji od kojih je najizraženiji namaz u džematu ili da se kloni onoga što mu je zabranio kao da čuva svoj jezik od laži, ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, vrijeđanja i da čuva vid od pogleda prema zabranjenim stvarima i čulo od slušanja harama i stomak od svake haram hrane.

Postač mora biti iskren u svome postu i željeti da njime zadobije Allahovo zadovoljstvo i nagradu i da ne želi sa njim ovodunjalučke ciljeve, jer od uvjeta ispravnosti i prihvatanja djela je iskrenost u nakani – nijjetu i slijeđenje Poslanika. Rekao je Poslanik u hadisi-kudsijju, u kojem je rekao Uzvišeni Allah: "Svako djelo sina Ademova se uvećava, dobro je za deset puta do sedamsto puta do koliko Allah hoće, osim posta, on pripada Meni i Ja nagrađujem za njega; postač ostavlja svoju strast i hranu zbog Mene." (Muslim, 1151/ 161)

Čuvanje jezika od svih zabranjenih stvari kao što su laž, ogovaranje, drskost, ružan govor i slično tome i zapošljavanje jezika sa stvarima koje će mu koristiti kod njegova Gospodara kao što je učenje Kur`ana, zikr, dova, traženje oprosta i slično. Rekao je naš plemeniti Poslanik: "Post je štit, pa neka postač ne govori bestidno ili neka se ne prepire u danu u kojem posti, a ukoliko ga neko uvrijedi, neka kaže: 'Ja postim.''' (Buharija, 1904, Muslim, 1151/163) U predaji kod Nesaia navodi se: "Post je štit od Vatre" (Nesai, hadisu sahih, Sahihu Džami`a, 3878, Albani), a u predaji kod Ahmeda: "Post je štit i utvrđeno utvrđenje od Vatre" (Ahmed, hadis hasen, Sahihu Džamia, 3880, Albani) Ibnul-Esir pojasnio je značenje riječi "post je štit": "Štiti postača od onoga što ga uznemirava od strasti" (Nihaje fi garibil-eser) Rekao je Kurtubi u istom kontekstu: "Postač bi trebao da zaštiti svoj post od onoga što će ga pokvariti i umanjiti njegovu nagradu." Rekao je Ibnul-Arabi: "Post je štit od Vatre zato što je post suzdržavanje od strasti, a vatra je 'okružena' strastima." (Fethul-Bari)

U toku ramazanskog posta čovjek treba čuvati vid, sluh i stomak od zabranjenih stvari, kao što je pogled ili slušanje haram stvari ili komzumiranje haram hrane, i zapošljavati vid i čula činjenjem ibadeta, kao što je čitanje Kur`ana, islamskih knjiga, slušanje Kur`ana, zikra, predavanja i svih korisnih stvari. Rekao je Allah u prevedenom značenju ajeta: "On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i u ono što grudi kriju" (Mu`min, 19); "...i kad dođu do nje, uši njihove, i oči njihove, i kože njihove svjedočit će protiv njih o onome što su radili. 'Zašto svjedočite protiv nas!' – upitat će oni kože svoje. 'Allah, koji je dao sposobnost govora svakom biću, obdario je darom govora i nas' – odgovorit će. 'On vas je prvi put stvorio i Njemu ste se, evo vratili. Vi se niste krili zato da ne bi uši vaše i oči vaše i kože vaše protiv vas svjedočile, već zato što ste vjerovali da Allah neće saznati mnogo štošta što ste radili. I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali.'" ( Fusilet 20-22). Rekao je Džabir, Allah bio sa njim zadovoljan: "Kada budeš postio, pa neka posti tvoj sluh, vid i jezik od laži i grijeha, i ostavi uznemiravanje komšije, i budi ozbiljan i smiren u danu u kojem postiš, i nemoj učiniti istim dan u kojem postiš i dan u kojem ne postiš." (Musenef Ibnu Ebi Šejbe, Šuebu Iman Bejheki)

Jedan od pohvalnih oblika etike u ramazanu je ustajanje na sehur i požurivanje sa iftarom,
jer je u ustajanju na sehur berićet (Buharija, 1923, Muslim, 1095-45). Pod ''berićetom" podrazumijeva se nagrada, slijeđenje sunneta, suprotno postupanje ehli-kitabijama, ojačavanje za post, dodatna aktivnost i energičnost, odbacivanje ružnog morala koji prouzrokuje glad, udjeljivanje sadake onome koji je traži ili jede sa njim, povod za zikr, dovu u vrijeme u kojem se prima i uslišava, donošenje nijjeta od strane onoga koji ga je zaboravio. (Fethul-Bari, Šerhu Muslim Nevevi). Također i sam sehur se ostvaruje i postiže sa jednim gutljajem vode.
Sa požurivanjem sa iftarom ljudi neće prestajati biti u dobro (Buharija, 1957, Muslim, 1098-48): "Neće stanje islamskog ummeta prestati biti uredno i njegovi pripadnici u dobru sve dok budu čuvali ovaj sunnet, a kada ga budu činili kasno to je ustvari znak kvarenja i razdora u koji će zapasti" (Šerhu Muslim Nevevi)

Postač bi trebao upućivati dovu Allahu, jer se dova postača prima, moleći u njoj za sebe, svoju porodicu, rodbinu i islamski ummet.
Isto tako postač bi trebao da uči Kur`an, spominje Allaha, udjeljuje svoj imetak i da čini svako dobro djelo nadajući se Allahovoj nagradi i zadovoljstvu: "...onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga." (Zilzal, 7-8)