Jedan od velikih vodećih principa u Islamu jeste da vjernik treba da koraca putem između straha i nade. Ne treba da misli da mu je Raj zagarantovan, jer će ga to učiniti nemarnim, a ne zna u kakvom će stanju umrijeti. Ne treba ni da misli da će zagarantovano otići u Pakao, jer je to očajanje (negiranje) Allahove milosti, što je zabranjeno. Prema tome, vjernik radi dobra djela i nada se da će ga Allah nagraditi za njih, a izbjegava loša iz straha od Allahove kazne. Ako počini grijeh, kaje se da bi dobio oprost i zaštitio se od kazne Pakla. Allah oprašta sve grijehe i prihvata pokajanje onih koji se kaju. Ako se vjernik boji da njegova dobra djela nisu dovoljna, kao što ti predlažeš, onda će on povećati svoje napore, u strahu i nadi. Bez obzira koliko dobrih djela je prije toga uradio, ne može osloniti samo na njih i uzeti ih kao garanciju, inače će propasti. On nastavlja da teži i nada se nagradi, i u isto vrijeme boji se da ne bi njegova djela sadržala neke znake pokazivanja pred ljudima, samohvale ili bilo čega drugog što bi ta djela učinilo ništavnim kod Allaha. Allah opisuje vjernike:

i oni koji od onoga što im se daju udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, - (prevod značenja El-Mu’minun, 60)

Znači, vjernik nastavlja da se trudi, plaši i nada sve dok ne sretne svog Gospodara, vjerujući u Tewhid (Božansku Jednoću) i radi dobra djela, i dobija zadovoljstvo svog Gospodara i Raj. Ako razmisliš o ovome, shvatićeš da su pravi motivi za djela, i da se prevednost ne može postići na drugi način.

Što se tiče prvobitnog, originalnog grijeha, pitanje se mora posmatrati iz više uglova.
Prvo: Islamsko vjerovanje, što se tiče grijeha, je: svaki pojedinac snosi posljedice samo svog grijeha; niko drugi ne nosi breme za njega, niti on nosi breme za nekog drugog. Allah kaže:

I nijedan grešnik neše grijehove drugog nositi; (prevod značenja Fatir, 18 )

Ovo pobija ideju originalng grijeha. Ako otac učini grijeh, kakve veze to ima sa njegovom djecom i unučadima? Zašto bi oni nosili grijeh koji su drugi počinili? Hrišćansko vjerovanje da potomci snose grijehe njihovog oca je čista nepravda. Kako može neka normalna osoba reći da grijeh treba da se prenosi kroz generacije, vijekovima, ili to da djeca i unučad dalji potomci treba da budu okaljani grijehom njihovog oca?!

Drugo: Činiti greške jeste dio ljudske prirode. Naš Poslanik SAVS kaže: „Svaki sin Ademov (AS) čini grijehe...“ (Et-Tirmizi, 2423), ali Allah nije učinio čovjeka nemoćnim, da ne može uraditi ništa povodom tih greški. On daje čovjeku mogućnost da se pokaje, pa tako gore citirani hadis dalje kaže: „a najbolji od onih koji griješe su oni koji se kaju“ U Islamskom učenju, Allahova milost je jasna. Allah zove Svoje robove:

Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. (prevod značenja Ez-Zumer, 53)

Ovo je ljudska priroda, i ovo je jedino rješenje za problem grijeha. Ali učiniti ljudsku prirodu, koje je sklona grešci, preprekom između roba i njegovog Gospodara; i reći da je jedini način da se dođe do Boga, da On pošalje Svog (tako zvanog) sina na Zemlju; da Njegov sin bude ponižen i raspet na krstu dok njegov otac gleda, da bi se moglo oprostiti čovječanstvu je jedna ekstremno čudna zamisao. Sam opis ovoga nam kaže koliko je ovo u stvari neobično i nestvarno, tako da nema potrebe da se pobija u detalje. Jednom, raspravljajući sa jednim Hrišćaninom, ja sam rekao: „Ako kažeš da je Bog poslao Svog sina da bude raspet na krstu, da bi se oprostili grijesi onima koji su živjeli u njegovo vrijeme i posle njega, onda šta je sa onima koji su živjeli prije njega?“ Sve što je rekao bilo je: „Nema sumnje da naši sveštenici imaju odgovor na to“ Pravog odgovora nema.

Ako izučavaš hrišćansko učenje objektivno, vidjećeš da oni kažu da je Bog žrtvovao Svog jedinog sina, da bi oprostio grijehe čovječanstva, i da je sin bio bog. Ako je ovo tačno, da je on (op: sin) bio bog koji je udaran, vrijeđan i raspet, i koji je umro, onda ovo učenje ima elemente bezboštva jer optužuje Boga da je slabić i bespomoćan! Zar je Bog nemoćan da oprosti sve grijehe svih Svojih robova sa jednom riječju?

Ako je On (op: Bog)Svemoguć (što i sami hrišćani tvrde), zbog čega On žrtvuje Svog sina da bi postigao jednu te istu stvar?! (Neka je On slavljen i uzvišen iznad onoga što oni kažu!)

On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna. (prevod značenja El-En’am, 101)

Čovjek ne bi trpio da neko povrijedi njegovo dijete; prišao bi da ga odbrani, i nikad ga ne bi tek tako predao neprijatelju koji će ga vrijeđati, i na kraju ostaviti da se suoči sa najgorim vidom smrti. Ako bi ovo bio odnos jednog stvorenja, šta da se tek kaže o Stvoritelju?!

Treće: hrišćanska doktrina prvobitnog grijeha ima jedan negativan efekat jer, kao što si spomenuo, ne zahtjeva ništa više nego da vjeruje ga je Bog poslao Svog sina na ovu zemlju da bi bio raspet, i da umre da bi se oprostili grijesi čovječanstva. Na ovaj način osoba postaje hriščanin, i dobija zadovoljstvo Boga i dobija Raj. Šta više, hrišćanin vjeruje da sve što se desilo sinu Boga jeste da bi se oprostili njegovi grijesi, prošli i sadašnji, pa i ne treba da nas čudi zašto hrišćanska društva imaju tako veliki broj ubistava, silovanja, pljački, alkoholizma i drugih problema. Na kraju krajeva, pa zar nije Hrist umro za njihove grijehe, i zar nisu njihovi grijesi izbrisani, pa zbog čega onda da prestanu sa tim (op: grijesima)? Reci mi, tako ti tvog Gospodara, zbog čega se ponekad izvršava smrtna kazna nad ubicama, zbog čega se kriminalci zatvaraju, ili se kažnjavaju na druge načine, kad su im već svi grijesi opršteni kroz krv Hrista? Zar nije ovo čudna kontradikcija (suprotnost)?

Ti pitaš zašto Muslinani ne šire svoju vjeru, ako misle da su izabrani narod. Stvar je u tome da su iskreni Muslimani uvijek to radili. Kako bi se drugačije Islam prostirao od Mekke do Indonezije, Sibira, Sjeverne Afrke, Bosne, Južne Afrike i svih drugih dijelova svijeta, Istoka i Zapada? Greška u ponašanju nekih modernih muslimana ne može se pripisati Islamu; njihove greške idu protiv Islamskog učenja. Nije pravda da se okrivi religija za krivicu onih koji su se okrenuli protiv nje ili su u zabludi. Zar Muslimani nisu pravedniji nego hrišćani jer kažu da grješniku prijeti Allahova kazna dok se ne pokaje, i da je za neke grijehe propisana i otkupnina, kazna na ovom svijetu, kao otkup za Ahiret, kao što je ubistvo, krađa, blud itd?

Ono što ti kažeš da je sasvim lako postati hrišćanin je čista greška ako porediš sa tim kako se postaje Muslimanom. Ključ Islama nije ništa više nego 2 jednostavne rečenice: „Svjedočim da nema boga izuzev Allaha, i da je Muhammed Allahov Poslanik.“ Sa ovih nekoliko riječi, osoba prima Islam za nekoliko sekundi. Nema potrebe za krštenjem ili sveštenicima, niti da se ide na neko posebno mjesto kao džamiju i tome slično. Poredi ovo sa skoro smješnim krštenjem koje hrišćani sprovode kad primaju nekog u Crkvu. Zatim, tu je činjenica da hrušćani poštuju isti onaj krst na kome je Isus mučen i raspet – kako oni vjeruju. Uzimaju krst kao sveti predmet blagoslova i ozdravljenja, umjesto da ga mrze jer je simbol ugnjetavanja i simbol najgoreg mogućeg načina da sin Boga umre!

Zar ne vidiš da su Muslimani bliži Istini nego drugi, jer vjeruju u sve vjerovjesnike i poslanike, poštuju ih, i priznaju da su svi širili učenje o Tewhidu (Božanska Jednoća) i da je svaki od njih odabran od Allaha, i da je svaki poslat svom narodu sa propisima koji su prikladni za to vrijeme i mjesto? Pa ako jedan pravedan hrišćanin vidi sljedbenike Islama kako vjeruju u Musaa (Mojsija) AS, Isaa (Isusa) AS i Muhammeda SAVS, i kako vjeruju u originalnu Toru i Jevanđelje, kao i u Qur’an; a pri tom njegovi ljudi (op: hrišćani) poriču poslanstvo Muhammeda SAVS i odbacuju Qur’an, pa zar ga neće pravednost dovesti do zaključka da će prije biti da su Muslimani u pravu?

Kažeš da je Mesija rekao, „Niko neće doći do Oca osim kroz mene“. Prvo, moramo biti sigurni da je ovo Isus stvarno rekao. Drugo, ovo očigledno nije tačno. Kako bi onda čovječanstvo znalo za Boga u vrijeme Nuha, Huda, Saliha, Junusa, Šuajba, Ibrahima, Musaa i drugih poslanika? Ovo bi jedino moglo biti tačno ako hoćeš da kažeš da u vremenu između Isusa (AS) i Posljednjeg Poslanika, Muhammeda SAVS, Benu Israil nisu mogli spoznati Allahovu vjeru, izuzev kroz Isusa.

Na kraju ti kažeš da je Mesija rekao, „Ja i Otac smo jedno“. Ovo očigledno nije tačno. Ako na ovo posmatramo objektivno, ne dopuštajući da nam strasti prepriječe put, onda postaje jasno sljedeće: veza „i“ u frazi „Ja i Otac smo jedno“ pokazuje da postoje 2 različita entiteta (bića). „Ja“ je jedno biće, „Otac“ je drugo biće. Ako kažeš: „Taj-i-taj i ja“ onda se odmah vidi da se radi o dvije osobe. Jednakost 1+1+1=1 nema smisla ni jednoj umnoj osobi, bez obzira da li je matematičar ili ne.

Na kraju savjetujem ti (i mislim da nećeš odbiti ovaj savjet) da duboko razmisliš o ovome što si pročitao, pri tom ostavljajući po strani tvoje porjeklo, neke već dobijene ideje, tvoje lične želje i osjećanja ili privrženost religiji ili kulturi, i da tražiš uputu samo od Allaha. Allah je Najmilostiviji i neće napustiti Svog roba. Allah je Taj Koji upućuje na Pravi Put, i on je nama dovoljan zaštitnik.

Islam Q&A
Šejh Muhammed Salih El-Munedždžid

Ovdje se Q&A završava.

Tamo gdje piše (op:) to sam ja dodao da bi možda bilo malo jasnije. Ako ima nekih greški, halalite mi, i ukažite mi na nju, da bi se moglo ispraviti. Sve što je dobro od Allaha je, što je greška i loše, od mene je.

Neka vas Allah nagradi što ste odvojili vrijeme da pročitate ovaj tekst, i što se time odlučili da se obrazujte u Allahovoj vjeri. Džezakumullahu hajren. Amin!

Neka nas Allah učini Njemu pokornim robovima, dobrim da’ijama i neka nam oprosti naše grijehe i uvede nas u Džennet. Amin!

Moja braćo i sestre, ves-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!

I sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. I salavat i selam na vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i ashabe.