Ne postoje zvanični podaci koliko je etnički „čistih“ Danaca prešlo na islam, ali ako je suditi prema broju novinskih članaka – nesumnjivo je da je taj broj u konstantnom porastu. Tome svjedoči i ovaj tekst-reportaža danske novinarke dnevnog lista „Kristeligt Dagbladet“ – koji je samo jedan u nizu, gdje se potvrđuje činjenična stvarnost da je islam sve više „trendy“ među građanima danskog porijekla ledene vikinške krvi.
Za razliku od mnogih drugih mladih djevojaka koje su konvertirale na islam, 18-godišnja Emilie Gram-Hansen to nije učinila zbog ljubavi prema čovjeku svoga života muslimanu, već iz razloga što je u islamu pronašla svoj potpuni mir.
Mnogo puta je plakala otkako je konvertirala na islam.
Prvi put su suze naprosto navirale niz obraze Emilie, ali ne zbog toga što je bila tužna – naprotiv! Bilo je to od sreće, sreće koja se nija mogla opisati.

To je bilo onoga dana kada se Emilie svečano u džamiji u Odensi zavjetovala da je islam njena nova vjera, koja će voditi kroz njen život. Pored Emilie je sjedila njena majka, koja je također plakala. Zaredom riječ po riječ Emilie je ponavljala imamove riječi na arapskom jeziku – polako, ali sasvim svjesno i savjesno Emilie je ušla u jednu novu religiju – i jedan novi svijet.
„Prije negoli je imam ušao bila sam potpuno nervozna. Ali, drugog puta nije bilo i tako je moralo biti, kada se donese jedna takva odluka. Na mnogo načina me sve to podsjećalo na vjenčanje, prije negoli se zaručnici vide pred sveštenikom. Prije nego što će sve zbiti, najednom se pojavi sumnja u ispravnost odluke – jer to je nešto što će se u potpunosti odraziti na ostatak života. Međutim, kada sam ugledala imama, osjetila sam jedan veliki smiraj. Ali, istovremeno sam bila preplavljena i osjećanjima. Nikada nisam držala ruku moje majke tako jako. I nikada nisam plakala tako puno. Bukvalno sam jecala.“ govori Emilie, koja uskoro puni 19 godina.
Emilie nikada nije bila u dilemi kako svoj preobraćaj učiniti. I dok većina tinejdžera to čini kući u dnevnom boravku pred par svjedoka, za Emilie je puno značilo da njen čin konvertiranja bude zvaničan.
„I to je bilo skroz ispravno. Također, čineči taj svečani čin u džamiji, novi član muslimanske zajednice se već osjeća dijelom te zajednice“ kazuje Emilie, šireći svoju crveno-zelenu klanjačicu u dnevnom boravku.
Emilie vodi strogo računa da je okrenuta glavom prema Meki dok na koljenima sjedi na ovom malom komadiću tkanine. Ovu malu klanjačicu je dobila u jednoj poklon-korpi onoga dana kada je i zvanično prešla na islam – prije godinu i po dana.
U korpi se je našlo i malo čokolade, Kuran, knjige o islamu i mali kompas koji pokazuje pravac okretanja prema Meki.
Međutim, Emilie nema potrebu za kompasom u svom životu. Iako je tinejdžer i iako ide u drugi razred gimnazije, Emilie je potpuno svjesna svoga životnoga puta – tj. da je islam njena religija, koja će je dalje usmjeravati. I to usprkos činjenici da je ova mlada djevojka odrasla u Odensi (trećem gradu po veličini u Danskoj) sa svojom majkom, ocem i dva brata, koji su svi skupa redom kršteni – i uopšte radi se o jednoj potpuno običnoj „kulturalno-kršćanskoj“ familiji.
Emilie je također krštena i po rođenju i kao 14-godišnji konfirmant. I upravo ovdje je nastao paradoks da je Emilie faktički pri svojoj konfirmaciji kao 14-godišnjakinja odbacila kršćanstvo i započela svoj put prema islamu.
A to iz razloga što je bila shvatanja da je kršćanstvo teško razumljivo – gdje se vjeruje u sveto trojstvo – i u Isusa, i Svetog Duha i Boga. I čitava ideja da smo mi ljudi rođeni griješni nija bila po volji Emilie. Ali, onda se postavilo pitanje – šta onda? Znala je da je imala potrebu vjerovati u nešto veće – nešto božanstvenije. Još kao djevojčica koja je išla treći/četvrti rared – noću prije spavanja se molila „našem ocu“ da otkloni nemir od nje – a nemir i nemoć je često osjećala – najviše u školi. O roditeljima o svojim problemima nija govorila.
U devetom razredu osnovne škole počela je dobijati nesvjestice na časovimama, ljekari nisu tačno znali o čemu se radi – da li o stressu ili strahu.
Iako nije osjećala da je krščanstvo njena religija, ipak je pristala da bude konfirmant – ponajviše zaradi zabave, poklona i veselja u familiji. Ali, uporedo sa tim, Emilie je počela vrlo radoznalo čitati o drugim religijama. I kako sama danas kaže – kao samokritično osobi nije bilo lako naći nešto što će ispuniti prazninu koju je osjećala u sebi.
U judaizmu je bilo previše pravila, hinduizam og budizam su bili previše abstrakni. Svoju potragu za „pravom“ religijom je držala za sebe. Međutim kao svoje prijateljice je imala jednu Kurdkinju i Palestinku, vršnjakinje po starosti, koje su joj govorile puno o islamu i koje su joj davale knjige o islamu. Iako joj je vremenom islam postao sve više zanimljiv, o tome nije razgovarala sa svojim roditeljima, kao ni o tome da će kasnije prihvatiti islam. Emilie je sama vjerovala da će se to tek desiti tokom njenih 20-tih. Ali, tako dugo vremena ipak nije prošlo.
Nakon završene osnovne škole, upisala je gimnaziju u emigrantskom naselju Vollsmose u gradu Odense, gdje je ponovno dobila nemir i osjećaj nemoći.
Osjećala je da je odnos sa njenim školskim vršnjacima bio prilično hladan – a to ponajviše zbog Emilijinog jakog zanimanja za islam. Također, niti omladinske zabave uz alkohol nisu imale više nikakvog zadovoljstva niti cilja. Školski vršnjaci su je počeli izbjegavati, čak ih je sve više izbjegavalo i sjediti pored Emilie. Savakako da je to izazivalo osjećaj neprijatnosti. Nekako u isto vrijeme umiru i Emilijina baka i djed, što je Emilie posebno teško podnijela.
Međutim, malo svjetla u Emilijinu svakodnevnicu donosi promjena razreda, gdje u novoj učionici Emilie sreće i nove đake od kojih su pojedini bili i stranci različitog porijekla – između ostalog, bilo je tu i đaka muslimanskog porijekla, jedan đak jevrejskog porijekla, te jedan budist.
Novo okruženje i saznanje da nema „falinki“ su ponovno Emiliji vratile vedre misli „kako je život divan“.... I jednostavno vrlo brzo se desilo da je Emilie dobila želju da bude osoba koja će osjećati i živjeti islam – i u sebi je samoj donijela odluku da ostavi krščanstvo i konvertira prema islamu.
Odluku je sada, svakako, trebalo obznaniti u javnosti – ali je najveći izazov bio kako će roditelji reagirati, pošto su novi razredni prijatelji bili na Emiljinoj strani. Međutim, i roditelji pozitivno prihvaćaju Emilijinu odluku – pod uslovom da Emilie bude svjesna da je to samo njen lični izbor i da će se eventualne posljedice snositi sama. (Treba napomenuti da su Emilijini roditelji profesionalno visoke naobrazbe: otac je ljekar-specijalista, a majka komunalna uposlenica). Najveći udar je Emilie ipak doživjela od lokalne sredine i njenih doskorašnjih prijateljica nemuslimana, koje nisu mogle prihvatiti Emilijinu odluku – što se ogledalo u sitnim šikaniranjima poput npr. provokativnih natpisa „izdajnik“ na staklima od auta, na školskim ormarima i sl.
To je za Emiliju bilo izuzetno razočaravajuće, nešto što nije mogla razumjeti, kao što nije mogla razumjeti ni tako negativan fokus na islam u cjelini. Kulturalne norme pojedinih muslimanskih zajednica su prema Emilijinom mišljenju prečesto zamjenjivani sa onim „pravim i živim“ islamom, koji ima sve one vrijednosti na kojima čovječanstvo egzistira.
Godinu dana nakon što je srcem bila u islamu, Emilija je odlučila da to i formalizira – prvo uzimanjem mahmrame kao sastavnog dijela njene vanjske garderobe, a potom i oficijalnim uzimanjem islama kao svoje nove religije – što će u njenom životu zacijelo ostati kao jedan od najveličanstvenijih dana.
„Prije negoli sam konvertirala, hvatala sam sama sebe u situacijama, gdje sam bila egocentrik. Ali, islam me počeo odvikavati od toga i jednostavno moja vjera me učinila boljim ljudskim stvorenjem.
Također unutarnji duševni mir i harmonija su osjećaji koje uživam punim kapacitetom“, kazuje nam djevojka plavih očiju, dok sprema svoju klanjačicu za obavljanje molitve.