Rođen sam u Halebu u Siriji. Kada sam upotpunio svoju desetu godinu upisan sam u privatnu školu gdje sam učio čitanje i pisanje. Nakon toga sam upisan u školu Darul huffaz punih pet godina gdje sam upotpunosti naučio časni Kur'an napamet, hvala Allahu. Nakon toga sam upisan, kako se to već tada zvalo, na pripravnički šerijatski fakultet, što je danas srednja škola, pod okriljem Islamskih vakufa. U ovoj školi su postojali vjerski i ovosvjetski predmeti.
Sjećam se da sam u toj školi učio tevhid iz knjige Husun hamide. Najviše što se u toj knjizi spominjalo jeste tevhidu rububije. Te da ovaj svijet ima svog Tvorca i Gospodara. Nakon izvjesnog vremena meni je bilo jasno da je ovakav program nepravilan u utemeljavanju akide jedne osobe, jer su mušrici, protiv kojih se Allahov Poslanik, salallahu te'ala alejhi ve selem, borio, vjerovali i potvrðivali da je Allah Opskrbitelj i Stvoritelj. Ako bi ih upitao: Ko ih je stvorio? Rekli bi: Allah... čak i šejtan, Allah ga prokleo, je vjerovao u ovo pa kaže: Gospodaru radi toga što si me u zabludi ostavio... Meðutim, kada je riječ o tevhidu (Allahovoj jednoći), što predstavlja osnovu i sa čime će musliman biti spašen, nisam učio niti sam išta znao o tome. Bio sam nakšibendija
Iz ranog djetinjstva sam prisustvovao dersovima i halkama zikra u džamiji. Jednom prilikom me primijetio šejh nakšibendijskog tarikata pa me je odveo u ugao džamije. Podučavao me zikru na nakšibendijski način. Ali, zbog toga što sam bio neodrastao nisam mogao da to naučinim ali sam nastavio da prisustvujem halakama sa nekim od svojih roðaka pri čemu sam sjedao negdje u ćošak. Slušao sam ono što su ponavljali od kasida i pjesama. Kada bi naišli na ime šejha povisili bi glas. To bi me prestrašilo i u meni bi budilo odreðeni vid straha, možda zbog naglosti. Kada sam malo odrastao, jedan od mojih roðaka bi me poveo sa sobom u obližnju džamiju da prisustvujem nečemu što su oni nazivali Hatma. Sjedili bi smo u halki a jedan od šejhova bi dijelio kamenčiće i govorio: časna Fatiha i časni El-Ihlas. Mi bi smo učili Fatihu i El-Ihlas, istigfar i salavat na Allahovog Poslanika, salallahu te'ala alejhi ve selem, onoliko puta koliko je bilo kamenčića, i to način kojeg su oni naučili otprije i to bi učinili na kraju svog zikra. Zatim bi šejh izgovarao zikr, jer je po njima šejh veza sa Allahom. Oni bi se gegali, uzvikivali, zatim bi se skrušeno smirili. Nakon toga bi neko od njih odskočio iznad glava ostalih od žestine transa u kojem bi se nalazili. I mnogo čega drugog od novotarija o kojima Allah nije objavio nikakav dokaz.
Kako sam upućen na tevhid
Pred mojim šejhom, sufijom, sa čitao hadis od Ibn Abbasa r.a. u kojem Allahov Poslanik, salallahu te'ala alejhi ve selem, kaže: ’’Kada tražiš nešto traži to od Allaha, a ako tražiš pomoć traži je od Allaha.’’
Nevevijev komentar ovog hadisa mi se veoma svidio kada kaže: ‘’Zatim ako se radi o potrebi koju traži, i ne postoji običaj kako bi neko od Njegovih stvorenja moglo da je izvrši, kao što je uputa ili znanje..., ozdravljene bolesnih, zdravlje, onda će to tražiti samo od svog Gospodara. Što se tiče upućivanja molbi stvorenjaima i oslonca na njih, to je pokuðeno.’’
Šejhu sam rekao: ‘’Ovaj hadis i komentar na njega ukazuju na nedozvoljenost traženja pomoći od nekoga mimo Allaha i to u onome što nemože pomoći niko osim Allah.’’
Kaže: Naprotiv, dozvoljeno je.
Rekoh: Šta je dokaz tome?
Šejh se naljuti i povika: Moja tetka kaže: Šejh Sead. (on se smatra jednim od evlija meðu mrtvima kako to oni tvrde). Kada sam je upitao: Tetka, jel' ti šejh Sead koristi? Ona kaže: Ja ga prizivam pa on uðe kod Allaha pa me izliječi!!
Rekoh mu: Ti si čovjek učen i proveo si život u čitanju knjiga ali i pored toga uzimaš akidu od svoje tetke neznalice!!
On reče: Ti imaš vehabijska mišljenja! (Dakle, pripisao mi je to misleći na reformatora Muhammeda b. Abdul Vehaba, rahimehullah). Ali ja tada nisam znao ništa o vehabijama osim ono što sam čuo od šejhova kako su govorili: Oni se suprostavljaju ljudima. Nevjeruju u evlije i njihove, iizmišljene, keramete. Nevole Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem... i mnogo šta drugo od lažnih optužbi koje nisu imale nikakve osnove.
U sebi sam pomislio: Ako vehabije vjeruju u traženje pomoći samo od Allaha i da samo On liječi, onda se moram time pozanimati.
Potražio sam ovu skupinu ljudi ili barem one koje tako nazivaju pa me je Allah uputio u ispravno vjerovanje. Oni su imali svakog četvrtka navečer skup u kojem su proučavali tefsir, fikh i hadis. Ošao sam tamo sa svojom djecom i pojedinim učenim momcima. Ušli smo u veliku sobu gdje smo sjeli očekujući ders. Nakon izvjesnog vremena ušao je šejh poselamio nas i sjeo na svoje mjesto. Ali niko mu nije ustao pa sam u sebi rekao: Ovaj čovjek je skroman, ne voli da se ustaje pred njim....
Odavde je otpočela moja putanja prema ispravnom iskrenom tevhidu i pozivanju u njega, širenju istoga meðu ljudima. Slijedeći u tome Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem. Ja sam zahvalan Allahu na ovome u šta me je uputio i ni sam ne bi bio upućen u ovo da me nije Allah uputio, pa hvala Allahu na početku i na kraju.
