Čitanje, slušanje ili raspravljanje o sumnjivim stvarima ili iskrivljenim mišljenjima, kroz debate ili diskusije, bez osude i sposobnosti odgovora na iste, predstavlja nešto čega se treba kloniti i ljudima zabraniti, zbog toga što te sumnje mogu naći lahak put do ljudskih srca. Sa druge strane musliman ne smije protraćiti svoj život u nečemu što mu neće koristiti, a isto tako ne smije sebi dozvoliti da nosi tuđe grijehe...
i to onih ljudi koji zavode druge svojom slatkorječivošću ili čitanjem svojih zabludjelih pisanih djela i sl. Allah, s.v.t., kaže: ‘’Da ponesu svoje grijehe u potpunosti na Sudnjem danu i grijehe onih koje su, a da oni nisu bili ni svjesni, u zabludu doveli. A loše li je to što će oni nositi.’’ (En-Nahl, 25.)
Međutim, osobi koja je sposobna da odgovori na sumnje koje se plasiraju, da razotkrije laž i pojasni je ljudima, dozvoljeno je učestvovati u takvim diskusijama, a to je dozvoljeno i onima koji slušaju ovakve debate sa ciljem da se bore protiv njih i da odgovore na njih, jer je u tom slučaju korist više nego jasna i očita.
Allah, s.v.t., upozorava muslimane da izbjegavaju prisustvovanje sijelima na kojima se govori o beskorisnim i štetnim temama, pa kaže: ‘’Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš.’’ (El En’am, 68.)
Allah, s.v.t., je one koji sjede, učestvuju i ne osuđuju takva sijela izjednačio sa onima koji ih organizuju, pa kaže: ‘’On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni. Allah će sigurno zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.’’ (En Nisa, 140.)
Žalosno je vidjeti ljude, posebno one koji uživaju ugled u društvu, kako se odnose prema novotarima i njihovim izrekama dopuštajući im da svoje misli, riječi i novotarije prezentuju na njihovim web portalima, časopisima ili čak u njihovim predstavništvima organizacija i sl., pri tome se pozivajući na slobodu mišljenja ili otvorenu raspravu. Išlo se do te mjere kako bi se dopustilo istima da sa svojim iskrivljenim ubjeđenjima, mislima i riječima ‘’provale’’ u sredine i mase do kojih bi teško došli na neki drugi način da im ovi nisu pomogli. Za takve je Allah, s.v.t., rekao: ‘’Oni svoje kuće ruše svojim rukama.’’ (El-Hašr, 2.) Na ovaj način su se suprotstavili Allahu, Poslaniku, s.a.v.s., i selefu ummeta.
Od Amra b. Šuajba prenosi se da je njegov otac prenio od njegovog djeda kako je neka skupina sjedila kod vrata Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa je neko rekao: ‘’Zar Allah nije rekao tako i tako’’, a drugi je rekao: ‘’Zar nije rekao tako i tako.’’ To je čuo Allahov Poslanik, s.a.v.s., pa je izašao, a na njegovom licu kao da su se raspršile sjemenke nara, pa je rekao: ‘’Je li vam to naređeno?’’ – ili je rekao: ‘’Jeste li sa ovim poslani? Da jedan dio Allahove Knjige suprotstavljate njenim drugim dijelovima. Narodi koji su bili prije vas zalutali su upravo zbog ovoga. Od ovog sijela nemate nikakve koristi. Nego gledajte šta vam je naređeno pa to učinite i pogledajte šta vam je zabranjeno te se toga klonite.’’ (Ibn Madže i Ahmed)
Dakle, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije ashabima dozvolio raspravu i debate, kao što se to danas naziva otvorenim raspravama, nego ih je u tome spriječio i zabranio ono što bi ih moglo odvesti u zabludu i raskol.
Kada je Subejg b. Isl došao u Medinu, raspitivao se o manje jasnim ajetima (mutešabih). Omer b. Hattab, r.a., naredio je da mu ga dovedu, a prije toga je pripremio dvije palmine grane. Kada je Subejg došao, Omer ga upita: ‘’Ko si ti?’’ On reče: ‘’Ja sam Allahov rob Subejg.’’ Zatim Omer uze one dvije grane pa ga izudara i reče: ‘’Ja sam Allahov rob Omer.’’ Udarao ga je sve dok mu nije potekla krv iz glave.’’ Potom Subejg reče: ‘’Vođo pravovjernih, dosta je. Ono što sam imao u svojoj glavi iščezlo je.’’ (Darimi)
Ovako se Omer ponio prema onima koji su u svojim glavama nosili iskrivljene misli i novotarije.
Hasan je običavao reći: ‘’Nemojte sjediti sa novotarima, nemojte se sa njima raspravljati, niti od njih bilo šta slušati.’’
Jednom prilikom kada je Ibn Tavus sjedio sa svojim društvom, došao mu je jedan pripadnik mu’tezila i počeo nešto pričati, a Ibn Tavus je stavio prste u uši i rekao svom sinu: ‘’Sine, stavi prste u uši. Dobro pritisni i nemoj da išta čuješ od njegovih riječi.’’ Muamer kaže: ‘’To je učinio zbog toga što je srce slabo.’’
Ovako su se prema novotarima odnosili naši selefi, dok mi danas tražimo stotinu opravdanja kako bismo dozvolili sebi i drugima da se družimo i sijelimo sa novotarima. Stoga, neka svaki pojedinac, ukoliko podržava ili opravdava ili na bilo koji način učestvuje u novotarskim raspravama, dobro razmisli koliko je u pravu, a koliko ne.
