Kada bi bilo dozvoljeno da tražimo opravdanje za zalutale u ovom pitanju, tražili bismo ga za narode kojima objava od Boga nije bila dostupna dugo vremena ili onima koji nisu došli do učenja poslanika. Ako zalutali mogu doći do istine, ali prednost daju ostanku u tami – šta im je tada opravdanje?

Koliki li je samo gubitak da medicinski stručnjak napiše kvalitetan naučni rad u svojoj oblasti i onda ga povjeri svome učeniku na čuvanje. Tada učenik iz svog nemara briše i dodaje, sve dok djelo ne postane isprazna lakrdija. A šta, onda, reći kada se radi o Božijoj objavi bez koje ljudski život ne može opstati i bez koje ne vrijede ni ovaj ni onaj svijet!?

Isa, a.s., poslan je u društvo u kome su snažno vrvjele zablude i kumirstvo. Došao je, kao i svaki poslani vjerovjesnik, da spasi svoj narod (jevreje) iz zablude i uputi ih u jednoću Boga u koju su pozivali i vjerovjesnici prije njega. Nema sumnje da je na najbolji način obavio svoj zadatak. Bio je svjedok protiv njih dok je bio sa njima, a kada ga je Allah, dž.š., uzdigao Sebi, njegovi sljedbenici neočekivano su počeli oklijevati i zastranjivati. Preinačavanje vjere, koje se odvijalo tokom deset stoljeća, a čak možemo reći i do današnjeg dana, nije zaustavljeno, pojavilo se rano dok su apostoli još bili živi. Sve je otpočelo nimalo lahkim pitanjem o Mesijinoj božanskoj prirodi. Sam Isus, kao što to potvrđuje Britanski zavod za nauku, " ...nije nikada tvrdio da posjeduje neku Božansku osobinu, ili da bar ima više osobine od zajedničkih ljudskih osobina".("Izmišljeni razdor", 15.)

Historijski izvori se slažu, prema onome što znamo, da je najveći udio u krivotvorenju vjere imao čovjek iz reda sljedbenika apostola. Iskrivljeno kršćanstvo ga naziva "Apostol Pavle". On je prvi potakao pitanje božanstvenosti Mesije tvrdeći da je Božiji sin,("Pavlova poruka stanovnicima Rima", 4-5/1) a Allah je od toga čist. Ova tvrdnja postala je temelj za pojam trojstva.

Izvor: ''Sekularizam'', dr. Sefera el-Havalija