Sve navedeno nikada nije bilo povodom za pravljenje praznika i svetkovina od svega toga. Pravljenje ceremonijala i praznika od sličnih dogaðaja praksa je kršćana koji su raznorazne dane i dogaðaje vezane za Isaa, a.s., učinili praznicima i svetkovinama, kao što je bio slučaj i sa Jevrejima.

Praznik ('id) je šerijatski propis; ono što je Allah, dž.š., po tim pitanjima propisao – to će se slijediti, a u suprotnom se neće u vjeru ubacivati ono što nije od nje! U ovo će spadati i izvjesne novotarije koje su ljudi izmislili – ili u inat kršćanima koji proslavljaju roðenje Isaa, a.s., ili iz čiste ljubavi prema Poslaniku, s.a.v.s., i poštovanja prema njemu!

Allah, dž.š., da ih nagradi zbog ove ljubavi i idžtihada – ali ne i zbog samih novotarija, kao što je slučaj sa pravljenjem praznika od Poslanikovog, s.a.v.s., roðenja, i pored toga što postoji razilaženje meðu islamskim učenjacima u pogledu datuma njegovog, s.a.v.s., roðenja. Ovakvo što nisu činile prve generacije ovoga ummeta (selef), što su inače mogli činiti, jer nisu imali nikakve smetnje po tom pitanju. Da je ovakvo postupanje bilo sušto dobro ili makar pretežno dobro – prve generacije ovoga ummeta bile bi preče takvog postupanja od nas, zbog toga što su prve generacije muslimana više voljele Poslanika, s.a.v.s., od nas, i više su ga poštovale od nas, i više su nastojali činiti dobro od nas! Savršena ljubav i poštovanje prema Poslaniku, s.a.v.s., ogleda se u njegovom slijeðenju, u pokornosti njemu i njegovim naredbama, u oživljavanju njegovog sunneta, i javno i tajno, u širenju onoga s čime je on poslan, uz voðenje džihada i borbe radi svega toga, kako svojim srcem tako i svojom rukom i jezikom. U ovome se ogledao put prvih generacija – muhadžira i ensarija, kao i onih koji se u dobru za njima povedoše!

Većina onih koji prate ove i njima slične novotarije, i pored lijepe namjere i idžtihada – za šta se je nadati nagradi od Allaha, dž.š. – naći ćeš da nisu ažurni i da nisu aktivni u drugim pitanjima za koja im sami Poslanik, s.a.v.s., propisuje da budu aktivni.

Takvi su slični onima koji se bave ukrašavanjem Mushafa – a ne čitaju ga, ili ga čitaju – ali se ne povode za njime, ili onima koji ukrašavaju džamiju – a ne klanjaju u njoj, ili u njoj vrlo malo klanjaju, ili onima koji nabavljaju ukrasne tespihe i serdžade ili ostale ukrase koji nam nisu nareðeni, a uz koje se, često, naðe pretvaranje, licemjerstvo i oholost kao i zapostavljanje propisanih stvari zbog onih koje nisu propisane – koje mogu i negativno utjecati na onoga ko se njima bavi.

U hadisu stoji: "Neće se stanje ummeta pogoršati – a da ne počnu ukrašavati svoje mesdžide!" (Da'if džidden. Sunen Ibn Madže, br. 741.)

Znaj i to da ima postupaka i djela koja su hajr i dobro zbog toga što u sebi sadrže nekoliko vrsta u osnovi propisanih stvari, ali u sebi takoðer sadrže i jednu vrstu šerra, poneki bid'at i sl.

Takvo djelo će biti zlo – kada je u pitanju potpuno odbacivanje vjere, kao što je slučaj s licemjerima (munafici) i grješnicima (fasici). Ovim je iskušana većina islamskog ummeta skorijeg vakta, tako da obavezno moraš obratiti pažnju na sljedeća dva edeba:

1. Budi marljiv po pitanju pridržavanja i praktikovanja sunneta, kako svojom vanjštinom tako i svojom nutrinom, i kako u pogledu sebe samog tako i u pogledu onih koji su ti pokorni; nareðuj dobro i odvraćaj od zla!

2. Pozivaj ljude sunnetu onoliko koliko si u mogućnosti.

Ako primijetiš da oni koji rade dotično djelo, da ga neće ostaviti a da se goreg djela, od toga, neće latiti, nemoj onda pozivati ostavljanju tog munkera i toga zla radeći ono što je gore od njega, ili ostavljanjem vadžiba ili menduba čije je ostavljanje gore od činjenja dotičnog mekruha.

Ako u nekom bid'atu/novotariji bude odreðenog hajra, zamijeni i nadomjesti propisanim hajrom ono što nedostaje, onoliko koliko se može, jer su ljudske duše takve da se ne mogu okaniti nečega, osim uz odreðenu zamjenu i alternativu za takvo što. Ne smije niko mijenjati postojeći hajr osim sličnim hajrom ili pak hajrom koji je bolji i vredniji od njega.

Isto kao što se zamjera onima koji čine odreðene novotarije jer rade djela koja su pokuðena i mekruh, isto tako će se zamjerati i kuditi oni koji se neodgovorno odnose prema sunnetima Poslanika, s.a.v.s., jer su neki od njih općenito obavezni, dok su neki od njih u odreðenim situacijama i obavezni.

Nafila-namaz nije obaveza, ali osobi koja je zanijjeti klanjati obaveza je izvršiti sve neophodne ruknove namaza, isto kao što je obaveza onima koji počine izvjesne grijehe: izvršavanje otkupa, naknadno činjenje dotičnog djela, tevba, kao i druga dobra djela koja će im kasnije izbrisati loša djela, kao i ono što su obaveze jednog imama, kadije, muftije, valije – onda kada su hakkovi u pitanju, kao i ono što je obaveza učenicima i tragaocima za znanjem od hakkova ili pak kada su nafile – ibadeti u pitanju. Ima i djela kada će se ružnim i mekruhom smatrati ustrajavanje na njihovom ostavljanju; ima i djela koja je mekruh ostavljati i nečiniti, ili su obavezna za činiti imamima i učenjacima mimo ostalih ljudi. Većini tih propisa treba podučavati ostale, podsticati na njih i njima pozivati.

Velik je broj onih koji drugima negiraju ili zabranjuju činjenje izvjesnih bid'ata i novotarija u ibadetima – ali ćeš naći da su u isto vrijeme sami oni vrlo nemarni kada je praktikovanje odreðenih sunneta u pitanju ili pak pozivanje drugih njemu. često stanje ovih osoba biva puno gore od stanja onih koji čine neke od tih adeta/običaja, koji u sebi sadrže neku vrstu mekruha!

Din/islamska vjera je: nareðivanje dobra i odvraćanje od zla – i jedno bez drugog ne može opstati, tako da se neće nekome zabranjivati nešto a da mu se neće nareðivati suprotno, isto kao što se nareðuje i traži ibadet i robovanje Allahu, dž.š., uz zabranjivanje ibadeta i robovanja nekom drugom mimo Njega! Vrhunac svega je: šehadet i svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha – a duše su sklone tome da rade, a ne da ne rade. Cilj ostavljanja nekog djela kao i nečinjenje nečega je nešto sasvim drugo. Ako se duša ne uposli dobrim djelom – neće ostaviti loše djelo ili ono koje je krnjavo, ali s obzirom na to da ima loših djela koja mogu pokvariti dobra djela – zabranit će se takvi loši postupci radi zaštite postojećeg dobrog djela.

Dakle, proslavljanje dana Poslanikovog roðenja (mevlud) i pravljenje praznika od njega – neki ljudi će to činiti i za to će imati veliku nagradu kod Allaha, dž.š., zbog toga što imaju lijep nijjet i zbog samog veličanja i poštovanja ličnosti Poslanika, s.a.v.s., kao što sam spomenuo na početku – od nekih ljudi je lijepo nešto što je od drugih ružno!

Imamu Ahmedu, rhm., bilo je rečeno: ''Neki emiri su potrošili silno zlato na mushafe“ i sl. – na šta je on odgovorio sljedećim riječima: ''Neka ih, to je najvrednije na šta će potrošiti zlato!“ – iako je sam bio stava da je mekruh i pokuðeno ukrašavati mushafe, mada su neki prokomentarisali njegove riječi time da je mislio samo na papir i mastilo, a ne na nešto drugo.

Imam Ahmed, rhm., nije imao ovo za cilj. Njegov cilj bio je da samo to djelo sadrži u sebi korist kao što sadrži i odreðenu štetu zbog koje je i mekruh, ali, ako emiri i ljudi od vlasti sa svojim novcem ne postupe tako, mogu se tim istim imetkom pomagati i u fesadu i nemoralu u kojem nema nikakva dobra. Isto to zlato mogu uložiti u knjige grijeha i nemorala, knjige poezije i priče ili perzijsko-bizantijsku filozofiju!

Stoga, budi mudar kada je suština vjere u pitanju i dobro sagledaj šta od koristi i šta od šteta u sebi sadrže odreðena djela, kako bi znao šta je od svega toga dobro, a šta zlo, kako bi znao koje prvo da ostvaruješ onda kada doðu u meðusobnu suprotstavljenost ('indel-muzahama).

Ovo je suština postupanja i rada po onome s čime su došli poslanici, jer je lahko i prosto razlikovati izmeðu samog dobra i zla, i onoga što je dokaz i onoga što nije dokaz, ali, kada je u pitanju stepenovanje samog dobra ili zla (meratibul-ma'aruf vel-munker), kao i stepenovanje samih dokaza (meratibul-delil) – kako bi znao, prilikom meðusobne suprotstavljenosti, da daš prednost jačem od dva dobra – kojem ćeš i pozivati, i da zabranjuješ veće zlo – od dva zla, kao i da si u stanju da daš prednost jačem od dva dokaza – što je posao birane uleme i dobrih poznavaoca ove vjere (hassatul-'ulema').

Tri su stepena i faze djela (meratib):

1. Postupak i djelo koje je propisano – u kojem nema nikakve pokuðenosti.

2.Postupak i djelo koje je dobro gledano sa nekih aspekata ili je u većini dobro ili je dobro zbog dobre namjere ili zbog toga što u sebi sadrži djela koja su u osnovi sama po sebi propisana.

3.Postupak i djelo koje u sebi ne sadrži nikakva dobra jer je u pitanju potpuno ostavljanje nekog dobrog djela ili je u pitanju sušto loše djelo.

Što se tiče prvog stepena – u pitanju je sunnet Poslanika, s.a.v.s., nutarnji i vanjski, riječ i djelo, teorija i praksa uopćeno. Ovo je obaveza studirati i proučavati, druge ljude tome podučavati i nareðivati ga i od drugih ga tražiti onako kako to sami Šerijat traži i iziskuje, bilo da su u pitanju vadžibi/obavezne radnje, ili pak mustehabbi/dobrovoljne radnje. Većinom su ovo djela prvih generacija, muhadžira i ensarija, kao i onih koji se u dobru povedoše za njima!

Što se drugog stepena tiče – takvih djela je mnogo u načinima i metodama potonjih generacija ljudi koji se pripisuju 'ilmu/znanju ili 'ibadetu/pobožnosti, kao i općeg muslimanskog puka. Ovi su bolji od onih koji ne rade nikakvog dobrog djela, bilo propisanog bilo onog nepropisanog, a takoðer su oni bolji i od onih čija djela spadaju u oblast djela koja su haram poput djela kufra/nevjerstva, keziba/laži, hijaneta/varanja, džehla/neznanja – u šta spadaju brojna djela.

Ko praktikuje neki od ibadeta koji u sebi sadrži odreðenu dozu kerahijeta i pokude poput onoga koji posti više dobrovoljnih dana uzastopice ili onoga koji je ostavio sve slasti i uživanja i sl., ili ima za cilj ibadetom oživjeti noći koje nisu specifične ni po čemu, poput prve noći mjeseca redžeba i sl. – stanje ove osobe mnogo je bolje od stanja osobe koja apsolutno ne razmišlja o ibadetu, pobožnosti i pokornosti Allahu, dž.š.!

čak, da stvar bude još gora, veliki broj onih koji su protivnici navedenih stvari su prave askete i zahidi, tj. neradnici – kada je u pitanju ibadet prema Allahu, dž.š., u obliku stjecanja znanja i činjenja dobrih djela ili pak jednog od njih; ne vole učiti, niti raditi, niti imaju ikakve želje za time! Nisu u stanju biti aktivni po pitanju propisanih stvari pa svoju energiju usredsreðuju na prije navedene nepropisane stvari tako da su svojim halom i stanjem protivnici kako propisanih stvari tako i onih koje nisu propisane, kao što su protivnici svega toga i svojim riječima. Nisu u stanju činiti išta drugo do da negiraju djela koja nisu propisana!

Pored svega ovoga, pravi vjernik traži da se čini dobro, a od zla odvraća i od toga ga neće odvratiti to što će se s njime u tome složiti neko od munafika, ili će se u tome razići s njime neko od učenih mu'mina! Ove stvari kao i sve druge njima slične spadaju u domen onoga što je nužno poznavati i po čemu treba postupati!

Što se trećeg stepena tiče – djela koja su poštovana i veličana od strane Šerijata, poput dana Ašure i dana Arefata i dva Bajrama i deset zadnjih dana mjeseca ramazana i deset prvih dana mjeseca zul-hidždžeta kao i noć i dan džumanski, uz prvih deset dana mjeseca muharrema, kao i ostali vrijedni vremenski periodi i vakti – nekada će se u njima raditi nešto što će ljudi misliti da je vrijedno, uz sve ono što ide s time a spada u munker i loše djelo – poput onoga što su odreðene novotarske skupine izumile na dan Ašure poput izgladnjivanja i žalbi i skupljanja uz ostale izmišljene stvari (samokažnjavanje i udaranje lancima, sabljama i noževima, op. prev.), koje Allah, dž.š., nije propisao, niti je to činio Njegov Poslanik, s.a.v.s., niti je to radio iko od predstavnika selefa, niti iko iz Poslanikove, s.a.v.s., porodice (ehlu-bejt), niti iko drugi... a Allah, dž.š., najbolje zna!

Preuzeto iz djela: Iktida'ul-Siratil-Mustekim, 1/300, autor šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm.