Čovjek je poput vladara, a sve oko njega su njegove sluge – kupuje ih, koristi, zarađuje pomoću njih, te ima druge privilegije koje ostaju unutar šerijatskih normi i granica.
Međutim, isti taj čovjek, ma koliko bio savršen spram drugih stvorenja, ostaje podložan različitim oblicima manjkavosti. Nekada ga prevari njegovo pamćenje pa zaboravi uraditi vjersku dužnosti ili ostaviti ono što mu je njegov Gospodar naredio da ostavi.
Nepotpun je u svom znanju i pronicljivosti, pa ne može dokučiti šta mu donosi i krije od njega budućnost. To biva razlogom da učini grijeh, napravi prijestup koji nije smio učiniti.
Nekada opet otkrije odreðene stvari i zapamti ih, ali na njega utječe treća strana koja ga kontrolira i vrši pritisak na njegovo ponašanje. On joj se pokorava, ispunjava njena šejtanska htijenja i devijantne ideje. Primoran je slijediti šejtanski plan, ići krivim putem koji odvodi od Allahovog, dž.š., šerijata i onoga što On želi. Oni će ga natjerati da radi to djelo bez obzira o kolikoj je zabludi riječ.
U ovakvim situacijama dolazi do izražaja kompaktnost islama sa čovjekovom prirodom i njegovo toleriranje prijestupa koji su produkt nesavršenosti čovjekove prirode.
Islam tolerira prijestupe koji su produkt ljudske slabosti. On ne kažnjava za grijehe učinjene nehotično, iz zaborava ili pod prisilom. To su ispadi koji ne zaslužuju kaznu, za razliku od djela koja čovjek uradi svjesno, sa znanjem i dobrovoljno.
Iskreni vjernici strahuju zbog grijeha koje učine u momentima svog ljudskog nesavršenstva. Zato oni mole svoga Gospodara da im oprosti i ne kazni ih zbog tih prijestupa: ''Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nešto nehotice učinimo!'' (El-Bekare, 286.)
Allah, dž.š., se odazvao njihovoj molbi, uslišao im dovu i oprostio im takve grijehe. Imam Muslim bilježi da je Allah, dž.š., nakon ove dove vjernika rekao: ''Već sam to učinio.''
Prvi vjernici u Mekki bili su izloženi patnjama koje je mogao izdržati samo onaj ko je odlučio umrijeti na Allahovom putu, osoba koja je dala prednost ahiretu nad dunjalukom, preferirala mučenje i patnju nad povratkom u nevjerstvo i zabludu. Ashabima nije bilo lahko prolaziti kroz ovakva iskušenja, zbog čega su neki, u teškim i mučnim momentima, izgovarali nešto slično onome što govore nevjernici. Meðutim, bojali su se da to nije dozvoljeno, ali im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to dozvolio.
Bilježi Ibn Džerir sa svojim lancem prenosilaca od Ebu Ubejde Muhammeda ibn Ammara ibn Jasira da je rekao: ''Mušrici Mekke su mučili Ammara ibn Jasira sve dok ih nije poslušao u jednom dijelu onoga što su tražili od njega. Zbog toga se poslije Ammar požalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu on reče: 'A kakvo ti je srce?' Ammar reče: 'Smireno i čvrsto u imanu.' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu odgovori: ''Ako te i drugi put budu mučili, ti to opet uradi.'''
Povodom ovog dogaðaja Allah, dž.š., objavio je ajet: ''Osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.'' (En-Nahl, 106.)
Hadiske zbirke su prepune hadisa koji spominju ove trenutke čovjekove slabosti kojima je vjernik izložen u svom životu. Hadiski tekstovi nam ukazuju da za takve grijehe čovjek neće biti pitan. Prema tome, hadis je u skladu sa Kur'anom, on potvrðuje principe koje je Allah, dž.š., pojasnio u Svojoj Knjizi.
Bilježe Et-Taberani i Ibn Hibban od Ibn Abbasa, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Allah, dž.š., oprašta mom ummetu nehotičan grijeh i zaborav, te ono što učine pod prisilom.''
Ebu Hatim bilježi od Ummu ed-Derda, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Allah, dž.š., oprostio je mom ummetu tri stvari: nehotičnu grešku, ono što učine iz zaborava i pod prisilom.''
Kaže Ebu Bekr el-Huzeli: 'Spomenuo sam to Hasanu, sinu Alije, r.a., pa je rekao: 'Upravo tako, zar to isto nisi primijetio u riječima Uzvišenog: ''Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!'' (El-Bekare, 286.)