1-Razum i sopstveno mišljenje pa makar bili u vidnoj suprotnosti sa jasnim kura'nsko hadiskim tekstovima.
Za ovu zabludu često kao dokaz navode apokrifni hadis da je Poslanik s.a.v.s. rekao :''Vjera je razum, pa onaj ko nema vjere nema ni razuma.'' (Kao što smo rekli, hadis je lažan. Vidjeti detaljan govor o njemu: Silsiletul-ehadisid-daife, br.1. Inače, bitno je napomenuti da su svi hadisi koji govore o vrijednosti i pohvali razuma, ili slabi ili
apokrifni. Vidjeti isto djelo, 1 / 53-54 ).
Pored svoje ništavnosti ovaj hadis oponira mnogim vjerodostojnim predajama koje jasno ukazuju da razum, zbog svoje ograničenosti, često nema udjela u mnogim šerijatskim propisima. Kaže Alija r.a. :''Da je vjera po razumu (mišljenju),donji dio mestvi bi bio preči za potiranje od gornjeg. Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. kako potire gornji dio svojih mestvi.'' Predaju je zabilježio Ebu Davud u r.h. u svome Sunenu, br.162, sa dobrim lancem prenosilaca kako tvrdi Ibn Hadžer r.h. Vidjeti: Bulugul-Meram, br.54).
Istina je da ljudski razum ponekad jednostavno nije u stanju da dokuči pojedine šerijatske propise i njihove mudrosti što nikako ne znači da su ti propisi u suprotnosti sa zdravim razumom. Kaže Ibn Tejmije r.h :''Sljedbenici ehli sunneta vel džemata su na stanovištu da zdravi razum stalno biva u skladu sa vjerodostojnim predajama i da im se u stvarnosti ne suprotstavlja, meðutim ponekad su ljudski umovi nemoćni da u potpunosti shvate sve pojedinosti sa kojima je došao poslanik.'' Slično ovome, kaže na drugom mjestu:''Pod pretpostavkom kontradiktornosti izmeðu zdravog razuma i vjerodostojnih predaja, daje se prednost predajama, jer razum uvijek prihvata ono sa čime je došao šerijat, a šerijat uvijek ne prihvata sve ono što nalaže razum...'' . (Vidjeti:: Der'u Tearudil-akli ven-nakli, 5/297, 7/327; Medžmuatul-Fetava, 17/443-444).
Isto tako mnoge predaje govore o opasnosti slijeðenja razuma i mišljenja ukoliko ih ne podržavaju šerijatski tekstovi. Kaže Omer b. Hattab r.a :''Dobro se pripazite onih koji slijede svoja mišljenja, jer su oni neprijatelji sunneta. Nisu bili sposobni da zapamte hadise (od Muhammeda s.a.v.s.) pa su govorili po svome nahoðenju i tako zalutali a i druge su odvodili u zabludu.'' (El-Lalikai u Šerh Usuli I'tikad, br.201; Ibn Abdul Berr u Džamia Bejanil-Ilmi ve Fadlihi, 2 / 123 ).

2-Snovi kao i priče koje nemaju niti senede niti su po svome sadržaju logične, tako da liče bajkama i legendama.
Kaže Ibn Tejmije r.h. pojašnjavajući istinske šerijatske izvore: ''...Kur'an, sunnet i suglasnost islamskih učenjaka, a nasuprot ovome su snoviðenja, israilijati i priče...'' (Medžmuatul-Fetava, 19 / 5). Pod pojam priča-hikaja, spada sve ono što su kazali apologetičari (mutekellimi) i pripadnici raznih frakcija i sufijskih tarikata, što nema nikakvo uporište u šerijatu a odnosi se na islamsko vjerovanje i propise.
Kaže imam Šatibi r.h., vezano za snove i njihovo korištenje kao dokaz za mijenjanje ili negiranje šerijatskih propisa :''...neki od njih govore:'' Vidio sam Poslanika s.a.v.s. u snu, pa mi je rekao to i to, i naredio mi tako i tako'',pa zbog tog sna čini odreðene stvari ili ostavlja druge, zanemarujući propise i granice koje su utemeljene u šerijatu, što je pogrešno, jer snoviðenja onih koji nisi vjerovjesnici nikako ne mogu biti dokazom u šerijatu...'' (Vidjeti: El-I'tisam, 1 / 260).

3-Knjige filozofije, skolastike, islamske apologetike, i općenito sav književni opus koji nije islamskog vjerskog karaktera.
O ovom izvoru vjere kod novotara Ibn Tejmije kaže slijedeće:
''Zato ćeš vidjeti da mu'tezile, murdžie, rafidije i ostali novotari , Kur'an tumače racionalno, po svome mišljenju i literarno. (Uzimajući pri tom u obzir samo jezičko značenje odreðenog termina ili riječi a ne osvrćući se na njegovo šerijatsko tumačenje i podrazumijevanje). Zbog toga, oni se ne oslanjaju na predaje od Poslanika s.a.v.s., ashaba, tabi'ina ili islamskih učenjaka, niti se vraćaju sunnetu ili koncenzusu prvih generacija kao ni njihovim mišljenjima...već se pozivaju na knjige lingvistike i skolastike koje su napisale njihove starješine, što takoðer spada u metodu bogohulnika.'' ( Medžmuatul-Fetava, 7 / 119).
Inače, filozofija uopće, a posebno grčka je bila snažan uzrok koji je uveliko pomogao razjedinjenu muslimana odmah nakon generacije ashaba. Iako su se muslimani sa filozofskim učenjem susreli već u prvom hidžretskom stoljeću nakon osvajanja raznih teritorija, ona na njih ostavila nikakav negativan utjecaj zbog njihove potpune odanosti Kur'anu i sunnetu koji su im bili sasvim dovoljni. Meðutim, vremenom su na arapski jezik prevedena mnoga filozofska djela od Aristotela, Platona, Pitagore i ostalih preteča ove znanosti, koja su pomno iščitavana i proučavana od jednog dijela učenih muslimana koji će postati poznati kao islamski filozofi, poput Farabija(339h.), Ibn Sine(428h.), Ibn Rušda (595h.) i drugih. Na žalost, ova znanost ne samo da muslimanima u globalu nije donijela nikakvu praktičnu korist vezanu za ovaj ili budući svijet, nego je bila jedan od glavnih uzroka njihovog udaljavanja od pravca prvih generacija što je bez sumnje uzrokovalo duboke podjele među muslimanima koje su vidne i danas.
Dobri poznavaoci grčke filozofije sa lakoćom uočavaju količinu i snagu njenog utjecaja na učenja mnogih zalutalih sekti u islamu poput mu'tezila, džehmija i drugih, koji su često svoja mišljenja i zablude nadograðivali ili u potpunosti dokazivali sa mišljenjima spomenutih filozofa. Ebu Hasan El-Eš'ari r.h., koji je i sam u početku bio mu'tezilijskog opredjeljenja, tvrdi da su mu'tezile od filozofa preuzele stavove o Božanskom Biću, ali su se bojali to javno iznijeti, pa su djelimično ili potpuno, negirali Allahova imena i atribute, i na taj način ustvari propagirali filozofske stavove. (Mekalatul-islamijjin, str.483).
Allah se smilovao Sejjidu Kutbu r.h. koji je rekao:''Znam da će ove moje riječi, u najboljem slučaju biti primljene sa čuðenjem od strane mnogih onih koji se bave takozvanom islamskom filozofijom, kao i od onih koji se filozofijom bave općenito, ali ja tvrdim, i u to sam potpuno siguran ,da se predodžba o islamu neće osloboditi od unakaženosti, iskrivljenosti i izobličenosti, osim ukoliko od islama, u potpunosti ne odbacimo sve ono što se zove islamskom filozofijom, apologetikom kao i sve ono što je proizašlo iz rasprava raznih islamskih frakcija u različitim vremenskim periodima, a zatim se vratimo Kur'anu Plemenitom... '' . (Vidjeti: Hasaisut-tesavvuril-islamijj, str. 10-11, od spomenutog autora. Preuzeto iz djela: Mevkifu Ibn Tejmijete minel-eš'arije str.58 , od dr. Abdurrahmana b. Saliha).

4-Prijašnje objavljene ili ne objavljene (ne)vjere i ono što je vezano za njih od njihovih iskrivljenih i derogiranih knjiga ili israilijata koji se u islamu nikako ne mogu prihvatiti.
Pojedini novotari nekad svoje stavove grade i dokazuju predajama koje su preuzete od sljedbenika prijašnjih objava židova i kršćana, ili poganskih vjera poput medžusija (obožavaoci vatre), hindusa i ostalih .
Muhammed s.a.v.s. je svoje sljedbenike upozorio da se ne osvrću na te objave koje su bez sumnje izmijenjene i da se drže samo onoga sa čime je došao on kao posljednji Allahov poslanik.
U predaji koju prenosi Abdullah b. Sabit r.a. stoji da je jedne prilike Omer r.a. došao kod Muhammeda s.a.v.s. i donio mu odlomke iz Tevrata pa ih je htio pročitati. Tada se Poslanikovo s.a.v.s. lice promijenilo od ljutnje pa je rekao: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da se meðu vama pojavi Musa i da ga počnete slijediti a mene ostavite, sigurno bi zalutali. Vi ste moj udio u narodima a ja sam vaš udio meðu poslanicima.''
(Hadis je hasen-dobar i prenosi se u više sličnih verzija od Abdullaha b. Sabita i Džabira b.Abdullaha r.a. Bilježi ga Ahmed, br.15094 i 15808; Darimi, br.441; Ibn Abdul-Berr u Džami'a Bejanil-ilmi, 2/42, i drugi. Dobrim ga smatra Šejh Albani r.h. Vidjeti Tahridžul-miškah (br.177 i 194);
Omer r.a je dobro shvatio i zapamtio ove riječi pa je kasnije za vrijeme svoga namjesništva kaznio čovjeka iz plemena Abdul-Kajs koji je prepisao neku od prijašnjih objava i naredio mu da je izbriše. (Dogaðaj spominje Ibn Kesir u tefsiru trećeg ajeta sure Jusuf. 2/449).
Kaže Abdullah b. Abbas r.a :'' Muslimani! Zašto sljedbenike knjige raspitujete o nečem a meðu vama je Allahova knjiga koja vam je najbliža od svih objava i koju učite i koja nije iskrivljena. Allah vas je obavijestio da su sljedbenici knjige izmijenili i promijenili Allahove objave, pa su svojim rukama u njih dodavali govoreći :Ovo je od Allaha, da bi za to korist neznatnu izvukli. (Misli se na Kur'anski ajet:''A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: Evo ovo je od Allaha, da bi za to korist neznatnu izvukli...'' El-Bekare,79). Zar vas znanje koje vam je došlo neće spriječiti da ih pitate? Tako mi Allaha nismo vidjeli nekoga od njih da vas pita o onome što je vama objavljeno.'' (Buhari, br.7522 i 7523).

Bitno je napomenuti da je Poslanik s.a.v.s. u osnovi dozvolio da se prenose i prepričavaju israilijati, odnosno predaje koje su vezane za prijašnje poslanike i vjerovjesnike ali se isti ne prihvaćaju kao istina osim ako ih podrže validni šerijatski izvori poput Kur'ana i vjerodostojnih hadisa. Prenosi Abdullah b. Amr r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Dostavite od mene makar jedan ajet i prenosite od benu israila u tome nema grijeha, a onaj ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u džehennemu. '' (Buhari, br.3461; Ahmed,2/159;Tirmizi, br.2669; i drugi).
Meðutim ukoliko ove predaje oponiraju šerijatskim tekstovima, što je vrlo čest slučaj, onda je prilikom spominjanja tih predaja obavezno napomenuti da su to laži i potvore i da se navode samo kako bi se upozorilo na njihovu neispravnost. Na primjer, većina mufessira u komentaru ajeta ''Mi smo Sulejmana u kušnju doveli pa smo na njegovo prijestolje tijelo bacili...''(Sad, 34), kaže da se tijelo odnosi na šejtana. Odnosno da je šejtan uspio da se preobrazi u lik Sulejmana a.s. otevši mu na lukav način njegov(Sulejmanov) prsten u kome je bila moć, pa je šejtan u Sulejmanovom liku četrdeset dana sjedio na njegovom prijestolju sudeći nepravedno i obilazeći supruge ovog poslanika, sve dok Sulejman nije pronašao svoj prsten u utrobi ribe koju je slučajno dobio, pa je tako povratio izgubljene moći. Nema nikakve sumnje da su ovakve i slične predaje čiste laži i izmišljotine kojima se potvaraju Allah i Njegovi poslanici jer su oni bili sačuvani šejtanskog djelovanja nakon što im je Allah darovao poslanstvo. Kaže Allah obraćajući se prokletom šejtanu: ''Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim...''; A i sam šejtan priznaje ovu istinu govoreći:''...i potrudiću se da ih sve zavedem, osim meðu njima Tvojih robova iskrenih.'' (Hidžr,40-42).
Na kraju se pitamo, ako Allahovi poslanici i vjerovjesnici nisu bili iskreni robovi, ko je onda iskren? Za ispravno tumačenje ovog ajeta vidjeti: Advaul-Bejan, 2/373-374. Vidjeti tefsir od Kurtubija,15/190-193, i Tefsir od Ibn Kesira,4/36-38);

Kaže Imam Šafija r.h.: ''Opće je poznato da Poslanik s.a.v.s. ne dozvoljava prepričavanje laži i neistina, pa riječi: ''prenosite od benu israila...'' znače dozvolu prenošenja onog što nije poznato kao laž.'' Slično se prenosi i od Imama Malika r.h. (Vidjeti: Fethul-Bari, 6/575).
Ukratko, zbog svoje izmijenjenosti i derogiranosti, prijašnje objave nikako ne mogu biti dokaz u islamu na kojeg se smije i može osloniti, niti za tim, pored Kur'ana i sunneta, ima ikakve potrebe.

5-Vraćanje na određene šejhove, imame ili evlije koje smatraju nepogrešivim ili umišljaju da primaju objavu, poput ekstremnih sekti šija i sufija.
Najveći dio šija svoje imame smatraju nepogrešivim i pripisuju im svojstva koja ne dolikuju čak ni poslanicima niti melekima pa ih kao takve uzimaju za izvor svog vjerovanja. Tako na primjer za njih tvrde da znaju ono što je bili i šta će biti i da im ništa nije nepoznato, pa čak i da znaju kada će umrijeti i da ne umiru osim sa svojom dozvolom! (Ovakve i slične tvrdnje vezane za šijitske imame možemo naći u djelu El-Kafi od Kulejnija, umro329 h. Godine, koje je inače kod šija jedan od najpriznatijih izvora vjerovanja. Vidjeti: El-Kafi, str.228,231,255,260,358 itd).
Komentator Tahavijine poslanice spominje da su imami kod šija bolji i na većem stepenu čak i od meleka. (Vidjeti: Šerh akideti-Tahavije od Ibn Ebil-Izza, tahkik Šuajb Arnaut i Abdullah Turki, str.410).
Meðutim, možda će nam o šijitskim imamima i njihovoj bezgriješnosti najbolje reći imam Homeini, pokretač Iranske revolucije i jedan od potonjih šijitskih autoriteta koji kaže:''Jedno od suštinskih verovanja naše ši'tske škole je da niko, čak ni kerubin (U prijevodu, kao ni u fusnotama se ne pojašnjava šta se misli sa ovim riječi. Vjerovatno se misli na meleke) ni poslanici, ne može dostići duhovni status Imama. U stvari, po tradicijama koje su došle do nas, najčasniji Poslanik i Imami postojali su prije stvaranja sveta u obliku svetla položenih ispod božanskog prestola.
Oni su bili superiorniji drugim ljudima čak i u spermi iz koje su izrasli u svojoj telesnoj naravi.'' (Vidjeti: Islamska vlast, od imama Homeinija str, 36. Ova knjiga je prevedena od strane Iranske ambasade u Beogradu, a korišteno izdanje je štampano 1990 godine ŠIDP ''Kultura'' , Bački Petrovac).
Na drugom mjestu se navodi:''...Ponosni smo što su naši imami bezgriješni počevši od Alije ibn Ebi Taliba pa do spasioca ljudskog roda imama Mehdija koji živi u skrivenosti - neka je njemu i njegovim precima hiljadu i jedan pozdrav i selam - i koji je voljom moćnog Allaha, živ i prati tok stvari. Ponosni smo što su naši bezgriješni
imami autori dova koje su ''Kur'an u usponu'' i u kojima je život...'' (Prethodni izvor, str118). Knjiga je inače puna mržnje prema svakom onom ko nije šijitskog pravca i obiluje gnusnim lažima i potvorama na najčasnije ljude ovoga ummeta . Za Ebu Bekra r.a na primjer kaže da je bio ''nesposoban za položaj lidera i Poslanikovog naslednika'' i da je bio ''nedostojan svog visokog položaja''.(str.31). Za Ebu Hurejru r.a kaže da je ''naneo štetu islamu'' i da ''kvari reputaciju Islama.'' (str.106), itd

Iako dosta ehli sunnetske literature tretira pitanje šiizma i šijitskih imama i njihove navodne nepogrešivosti, (Poput djela: El-hututul-arida autor Muhibbuddin El-Hatib, El Humejni ve tefdilul-eimmeti alel-enbija, autor Muhammed Malullah, Eš-šijatu vet-tešejj'u, autor Ihsan Ilah Zahir, i mnoge druge) namjerno smo spomenuli citate iz pera imama Homeinija kako bi se naša, gotovo sto procentna ehli sunnetska populacija uvjerila u nakaradnost šijitskog učenja kojeg besramno šire na našim prostorima već duže vrijeme. Sve ovo opet zbog činjenice da su mnoge sunnije vrlo sumnjičave kada im se navode spomenuti stavovi šija pa ih često, zbog svoje neupućenosti i pretjerane tolerancije, smatraju potvorama i pretjerivanjem, a razlike izmeðu sunija i šija perifernim i nebitnim.
Navedena Homeinijeva knjiga je kako smo rekli prevedena i dostupna svakom ko želi da provjeri spomenute citate, a uz njih će primijetiti još desetine suštinskih razlika izmeðu sunija i šiita.
Što se tiče sufijskih šejhova i evlija i njihovom direktnom uzimanju znanja od Allaha dž.š. bez potrebe za poslanicima, o tome smo nešto govorili kod metode učenja i poučavanja kod ehli sunneta vel džemata (str.10-13). (Više o ovome vidjeti: Masre'ut-tesavvuf, str.23, autora Burhanuddin El-Bika'i, umro 885 h).