|
Istina je jedna! (dio 1/2)
| |
| Mladi-Musliman | Datum: Petak, 18-Sep-2009, 11:31 PM | Poruke # 1 |
Super Level 10
Grupa: Super Administrator
Poruka: 419
Status: Offline
| Često, kada smo svjedoci diskusija vezanih za religiju, čujemo da niko nema pravo da osuđuje vjerovanja nekog drugog, ili da je religija privatna stvar pojedinca i da ne možemo reći da je ispravno ili pogrešno. Kroz istoriju, društva su svoje zakone i etiku zasnivali na “apsolutnim istinama” koje su oni smatrali da “ispravnim”. Ovo je posljedica toga što se ili neki spoljašnji tekst smatrao vrhovnim, ili urođenog osjećaja u ljudima po kojoj oni na neke stvari gledaju kao na dobre, na neke kao na loše. Ljudi, u određenim granicama, mogu da neke stvari vide kao dobro, odnosno zlo. Na primjer, svi ljudi, u njihovoj prirodi, i ako nije došlo do perverzije uma, će na fekalije i na urin da gledaju kao na nešto prljavo. Takođe, za neka djela kao što su krađa, ubijanja i laž je poznato da su zle, dok su istina, iskrenost i poštenje uzvišene osobine. Svemu ovome je razlog urođen osobina u ljudima, ali kao što je to spomenuto iznad, taj osjećaj je ograničen. Ako neki kažu da niko nema pravo da osuđuje tuđa vjerovanja, onda ti isti ljudi se sami sebi suprotstavljaju. Ako ih upitate da li su ubijanje djece i samoubistvo ispravni i prihvatljivi, oni će naravno odgovoriti da to nije. Ali, ako bacimo pogled na neka društva, kao na primjer na neke religije u Srednjoj Americi, vidjećemo da oni vjeruju da je djeteubistvo jedan od načina da se približe njihovim bogovima. Takođe, danas, imate je u Hinduizmu pohvaljeno da se žena ubije nakon smrti muža. Ako [gore spomenuti ljudi, op. Prev.] stvarno vjeruju da je religija lična stvar pojedinca i da oni nemaju pravo da se miješaju u to ili da to osuđuju, onda bismo na kraju završili sa dozvoljavanjem ubijanja beba, jer je to ispravno onima koji vjeruju da je to pohvalno, i rekli bi da ljudi nemaju pravo da ih osuđuju. Ako sada posmatramo na ovo iz očiju jednog pojedinca, vidjećemo da svako ima svoju individualnu percepciju dobra i zla, bez obzira na to da li je ta percepcija zasnovana na vjeri, zakonu, kulturi ili sopstvenom razmišljanu. Neko može da vjeruje da je preljuba sasvim prihvatljiva, dok će neko drugi da misli da nije. Neko će da vjeruje da mu je dozvoljeno da se opijaju narkoticima, jer je to njihovo tijelo, dok će drugi da vjeruju da je to kriminal. Niko ne bi bio u mogućnosti da da kaže da je nešto dobro ili loše, i svi ljudi bi bili repušteni svojim zamislima da vjeruju i da postupaju po onome što oni misle da je ispravno. Ako bismo ovo pravilo implementirali u društvo, dobili bismo zajednicu u kojoj vlada anarhija, gdje nijedan zakon ne bi mogao biti donešen niti sproveden, jer se zakon zasniva na tome da su neke stvari dobre, a neke loše. Ako bi neko rekao da postoje određene istine, na kojima se svi ljudi slažu i na osnovu kojih se zakoni mogu donositi, onda je ovo ispravno, ali samo do određene mjere, jer, kao što smo to već rekli, ljudi samo do određene mjere i imaju urođenu osobinu da razlikuju dobro od zla. Ali kao što vidjeli, ovaj urođeni osjećaj se često iskrivi pod uticajem različitih društvenih, psiholoških ili vjerskih faktora, tako da neka djela, koja su ranije bila nemorana i loša, postaju dobra i prihvatljiva, a neke stvari neprihvatljive za ljudski prirodu postaju ključem spasa. Ovo se jasno izražava u demokratskim društvima gdje se zakoni donose na osnovu mišljenja većine. I tako vidimo da neke stvari koje su ranije smatrane nečim potpuno apsurdnim i nemoralnim postaju prihvatljive, i to se dešava do te mjere da se oni koji zastupaju drugačije mišljenje smatraju strancima ili otuđenicima. Iz ovog razloga, ljudi se ne mogu prepustiti sami sebi da donose odluke šta je ispravno, a šta ne. Čak i u društvima gdje je zastupljena samo jedna religija, ali u kojima se država odvaja od religije, vidimo da, iako se slažu po pitanjima vjere, da se uveliko ne slažu po pitanjima vezanim za društvo. Ono što se, recimo,u Francuskoj smatra legalnom starošću u kojoj neko može pristati na polni odnos, to se u Americi smatra silovanjem. Dok je abortus legalan u jednoj zemlji, zločin je u drugoj; dok je homoseksualnost ispravan način života u jednom društvu, u drugom je veliki grijeh. Dakle, ako sad kažemo da je istina apsolutna, i da nije relativna u odnosu na svakog pojedinca i na svako društvo, onda se postavlja pitanje: Koja su to moralna načela kroz koja se istina manifestuje i ko o nima odlučuje? Koji su to zakoni koji treba da budu implemenirani u društvu? Da li o tome odlučuju advokati i sudije koji su dostigli određeni stepen “pravne prosvjeljenosti”, političari koji najčešće donose odluke radi svoje koriste ili za korist svojih zemalja, ili filozofi koji su došli do univerzalnih istina svojim ličnim razmišljanjima? Kao što smo vidjeli, ljudi nisu u mogućnosti da o ovim stvarima odlučuju, inače bi to povuklo za sobom katastrofalne rezultate, kao što se to I vidi u mnogim današnjim društvima, preplavljenim bolestima. Jedini Koji ima pravo da propisuje šta je dobro i šta je loše je Onaj Koji nas je stvorio, i koji zna šta je najbolje po nas, a to je Bog Svemoćni. Bog je Taj Koji je stvorio ovaj svijet i koji je postavio vage pravde. Bog je Taj Koji je savršen i Koji nema nedostataka. Veći dio diskusije bio je posvećen vjerovanjima koja se tiču morala i djela, ali ono što je još važnije su ona vjerovanja koja se tiču Boga, a o tome će biti riječu sljedećem članku. Prevedeno sa IslamReligion.com Blog: Put u islam na Wordpress-u
|
| |
| |
| Mladi-Musliman | Datum: Petak, 18-Sep-2009, 11:32 PM | Poruke # 2 |
|
Super Level 10
Grupa: Super Administrator
Poruka: 419
Status: Offline
| Istina je jedna (dio 2/2) Drugi dio logičkog argumenta koji dokazuje da je istina apsolutna, a ne relativna, i to kroz ispitivanje različitih religijskih principa u različitim vremenima i na različitim mjestima. Autor: M. Abdusselam Oni koji vjeruju da je istina relativna i da su sva vjerovanja ispravna smatraju da nije moguće reći da je vjerovanje jedne osobe pogrešno, jer je, za njih, religija u potpunosti individulano vjerovanje. Neispravnost ovoga je očigledna i ne moramo zalaziti u detalje kako bi ovo opovrgli. Ako jedna religija kaže da je Isus bio lažni vjerovjesnik, druga kaže da je Bog, a treća kaže da je on čovjek odabran da bude vjerovjesnik, kako onda sve ovo troje može biti istovremeno tačno? Isus, Bog ga blagoslovio, je zasigurno jedno od ovo troje, ali sve troje nije moguće. Zbog toga, kako je samo jedan od ova tri iskaza tačan, bez obzira koji je to, to se ostali iskazi smatraju laži. Međutim, ovo ne znači da jedna osoba nema pravo da vjeruje ono što hoće da vjeruje, jer je to pravo koje je Bog dao svim ljudima. Ali, istovremeno, ne možemo otići u drugu krajnost, i reći da je sve tačno, i da niko nema pravo da donese sud o tome. Takođe, pravo jedne osobe da vjeruje da vjeruje ono što hoće da vjeruje ne povlači obavezno za sobom da ima pravo da to svoje vjerovanje javno praktikuje ili obznanjuje, jer zakoni doneseni u društvu uvijek gledaju na posljedice određenih stvari na većem društvenom stepenu, odnosno posmatra se da li su te radnje [stvari] korisne ili, pak, štetne, po društvo uopšte. Iz svega do sada navedenog se može doći do jednog zaključka, a to je: ili su sve religije koje danas imamo u svijetu lažne, ili postoji jedna koja je sveobuhvatna Istina; jer iako među određenim religijama postoje sličnosti, isto tako postoje i temeljne razlike. Ako bismo rekli da ne postoji nijedna religija u svijetu koja je istinska, onda bi to za sobom povuklo zaključak da je Bog nepravedan, jer nas je pustio da lutamo Zemljom griješeći, bez toga da nam pokaže ispravan način kako da neke stvari uradimo, a sve ovo je nezamislivo za Boga Koji je pravedan. Dakle, jedini logički ispravan zaključak je da postoji jedna istinska religja, koja u sebi nosi uputu u svim poljima života: vjerskog, moralnog, društvenog, i individualnog. Kako da saznamo koja je to religija? Na svakom ljudskom biću je da o ovom istražuje. Čovjek je stvoren sa uzvišenom svrhom, a ne samo da jede, spava, da živi od danas do sjutra i da zadovoljava svoje strasti. Da bi mogli ispuniti tu svrhu, moramo prvo saznati šta je ona tačno, a to se može postići samo istraživanjem. Ako pojedinac vjeruje da Bog postoji, i da Bog sigurno nije ostavio ljude da lutaju u zabludi, onda taj pojedinac mora da traži tu religiju, taj način život, koji je Bog objavio. Štaviše, ova religija nije sakrivena, niti je moguće da je teško pronaći i shvatiti, jer bi se to kosilo sa svrhom upute. Takođe, poruka te religije je nepromjenjena kroz istoriju, jer smo spomenuli da je to od svojstava apsolutne istine. Sem toga, ta religija ne sadrži laži niti kontradikcije, jer laž ili kontradikcija u nekoj od stvari religije bi dokazala neispravnost religije u potpunosti, jer bi sumnjali u integritet tekstova. Ne postoji nijedna religija koja ispunjava uslove koje some gore spomenuli izuzev Islama, jer je to vjera koja je u skladu sa ljudskom prirodom, vjera propovjedana od strane svih vjerovjesnika kroz istoriju čovječanstva. Ostale religije koje vidimo danas, poput Hrišćanstva ili Judaizma, su ostaci vjere koju su u njihovo vjere donijeli poslanici, a to je bio Islam. Međutim, vremenom, ove vjere su iskrivljene i izgubljene, i ono što danas imamo od njih jeste mješavina istine i laži. Jedina vjera koja je bila sačuvana i čiju poruku su svi vjerovjesnici kroz istoriju propovjedali bila je Islam, jedina istinita religija, koja nudi uputu u svim sferama ljudskog života: vjerskoj, političkoj, društvenoj i individualnoj, i na ljudima je da izučavaju ovu vjeru, da ustanove njenu istinu, i da je slijede. Prevedeno sa: IslamReligion.Com Blog: Put u islam (na Wordpressu)
|
| |
| |
|
