Ovim putem želim da publikujem neka mišljenja islamskih učenjaka o osnovnom bontonu koji se veže za citiranje daif hadisa, želeći, prije svega, da se osobno okoristim, a onda i da podučim neuke o ovom propisu. Molim Allaha da me u tome pomogne, i da korist od ovog djela upotpuni i umnogostruči!

Šta je to daif hadis?

Prije svega, neophodno je da ukažemo na terminološko značenje daif hadisa! Daif hadis je svaki hadis (riječi, djela, osobine i prešutna odobrenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme) koji u sebi ne obuhvata osobine hasen (dobrog) hadisa, zbog izostanka nekog od njegovih neophodnih uvjeta (Tejsiru mustalahi-l-hadis, str. 63). Uzgred kažimo i to da postoji mnogo vrsta među samim daif hadisima, s obzirom da se njihova slabost razlikuje zavisno od jačine slabosti koja se veže za samog prenosioca, ili pak sadržaja hadisa koji se na neki od spomenutih načina dovodi u vezu sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme. Među tim vrstama, najgora je vrsta apokrifnog – izmišljenog – hadisa (mewdu').

Propis prezentovanja ili djelovanja na osnovu daif hadisa

Islamski učenjaci različito pristupaju shvatanju ovog pitanja. Dok neki općenito zabranjuju njihovo citiranje, a samim tim i djelovanje na osnovu njihovih pouka, s druge strane većina islamskih učenjaka drži za najispravnijim mišljenje da je dozvoljeno citirati i postupati na osnovu daif hadisa ukoliko se oni isključivo odnose na činjenje dobrih djela i uz pridržavanje za osnovne uvjete koji se tiču dozvole tog čina.

Oni učenjaci koji općenito zabranjuju prezentovanje i upotrebu daif hadisa, svoje razmišljanje oslanjaju na jasnu činjenicu da takav hadis na scenu iznosi samo sumnju i pretpostavku koja je već proglašena odbačenom i slabom među autoritativnim učenjacima hadiske znanosti, pa ako se radi o sumnji i pretpostavki, zašto na osnovu nje „argumentirano“ plasirati dozvolu za činjenje nekog djela!? Zašto bi se takvo što dozvolilo ukoliko smo ubijeđeni u istinitost riječi Uzvišenog gdje se izražava jasna pogrda sumnje i sumnjičavosti, a koje u prijevodu značenja glase: „...a pretpostavka u odnosu na istinu baš nimalo ne koristi.“ (En-Nedžm, 28) i u riječi: „oni se povode samo za pretpostavkama...“ (En-Nedžm, 23). Također, prilika je da se spomenu i Poslanikove, sallallahu alejhi ve selleme, riječi: „Čuvajte se sumnje, jer doista sumnja spada u najlažniji govor!“ (Buharija i Muslim)

Osim toga, brojne su štetnosti koje mogu uslijediti nakon dozvole citiranja i djelovanja na osnovu daif hadisa. Spomenut ću samo neke:

- Pripovijedanjem daif hadisa dolazi do nereda ili grešaka kada je u pitanju izbor prioriteta u činjenju dobrih djela. Postoji realna opasnost da se, primjera radi, dadne prednost zikru – spominjanju Allaha, naspram borbe na Allahovom putu. Bilo bi to zbog pretjerivanja koje je bilo u znaku nekog daif hadisa koji govori o vrijednostima zikra!
- Često se u daif hadisima nalazi već spomenuta pretjeranost i uveličavanje, koje se uglavnom odnosi na nešto na što se treba podstaći ili od čega se treba odvratiti! Pedagozi i prosvjetni radnici dobro znaju kakve loše posljedice u odgoju pojedinca ovakva praksa donosi.

Možda je to bio i glavni razlog zbog čega su učenjaci zabranjivali druženje sa onima koji pripovijedaju priče. Imam Muslim je u uvodu za svoj Sahih zabilježio predaju od Asima, da je rekao: „Nemojte sijeliti sa pripovjedačima priča!“, a to su bile osobe koje bi unutar džamija prenosile priče o događajima koje bi obično potkrepljivali hadisima ne praveći razliku između onih koji su vjerodostojni (sahih) i onih koji su (daif).

Uvjeti za pripovijedanje daif hadisa

Ukoliko bismo i prihvatili dozvolu pripovijedanja daif hadisa, a samim tim i činjenja dobrih djela na koje takvi hadisi podstiču, ne bismo smjeli zanemariti postojanje uvjeta koji se postavljaju pred dozvolu tog postupka. Među njima su i sljedeći uvjeti:

1. Da slabost u takvom hadisu nije žestoka i velika. U tom smislu, nije dozvoljena upotreba hadisa koje prenose osobe koje su proglašene lažljivcima, ili onim na koje se sumnja u njihovu lažljivost, ili onim od kojih se prenosi njihova podložnost čestim i velikim greškama itd. Dakle, pojednostavljeno značenje ovog uvjeta jeste da nije dozvoljeno prezentovati daif hadis osobi koja nije dovoljno znana i upućena u hadisku nauku, s obzirom da je znanje o veličini slabosti daif hadisa dostupno samo znalcu o detaljima tog hadisa.
2. Da se pouka iz daif hadisa tiče već priznatog i vjerodostojnog temelja o nekom djelu. To znači da nije dozvoljeno prezentovati, a samim tim ni djelovati na osnovu daif hadisa koji pozivaju na činjenje nekih novih oblika obredoslovlja (ibadeta), a koji prethodno nisu potvrđeni i utemeljeni vjerodostojnim hadisom.
3. Da se, prilikom postupanja na osnovu daif hadisa, ne smatra nepobitnost utemeljenosti tog djela u Šerijatu, već se treba imati na umu želja za činjenjem već potvrđene vrste naklonosti Uzvišenom Allahu.
4. Da se jasno naglasi i objasni auditoriju da se prezentuje hadis koji je među autoritetima hadiske znanosti, usljed određene manjkavosti, proglašen slabim.

Nažalost, mnogi i ne znaju za ove uvjete, a kamoli da se pridržavaju istih! Upitajmo se, da li smo možda već nekada slagali na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa džamijskog minbera, u mektebu, učionici, u dvorani za javne tribine, uz kahvu i otvoreni razgovor i sl.?! Da li smo nekome, prezentujući daif hadise, a ne pridržavajući se spomenutih uvjeta, pomogli da pogrešno razumije Allahovu vjeru islam, ono što je isključivo vlasništvo Gospodara svih svjetova!? Razmislimo, i donesimo najbolju odluku koja će nam osvjetljavati našu budućnost.

Molim Allaha da nas poduči ispravnom i korisnom znanju, da ga djelima potvrđujemo i ponavljamo... AMIN!!!