Islamski učenjaci razilaze se na nekoliko mišljenja kada je u pitanju osnova iz koje je izvedena riječ ''sufizam''. Jedni smatraju da je riječ ''sufizam'' izvedenica iz riječi es-safa što označava bistrinu i čistoću – uma i srca. Drugi smatraju da je riječ sufizam izvedenica iz riječi es-saff, zbog toga što su u pitanju ljudi koji su uvijek u prvom saffu pred Allahom, dž.š. Treći kažu da je sufijom nazivan svaki onaj koji je ličio na siromašne ashabe koji su bili ehlu-sofa (siromašni stanovnici Poslanikove, s.a.v.s., džamije).
Četvrti kažu da su sufije nazvane tim imenom zbog toga što su nosili odjeću od sufa – vune. Peti kažu da je riječ "sufizam" preuzeta iz grčkog jezika od riječi "SOPH" (sofisti), što u prijevodu znači mudrost. Sve u svemu, za života Poslanika, s.a.v.s., nije zabilježeno nikakvo postojanje imena sufija – tesavvuf – tekija itd. Sve su to imena i termini koji su nastali nakon njegove, s.a.v.s., smrti. Poslanik, s.a.v.s., kao i njegovi ashabi, znali su samo za džamije – mesdžide. ''Tekija'' je za njih bila nepoznanica!
''Sufijski tarikat'' u početku je bila škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su to bile samo škole duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica. Nisu bili u meðusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovoðenja učenika do puta Istine, kao i moralnog savršenstva – što se kasnije gotovo sve izvitoperilo!
Što se tiče onoga po čemu su sufije – derviši u globalu postali poznati, poput: odvajanje od svijeta, odlazak u zabačena mjesta, celibat i neženstvo, nerad i ljenčarenje, konzumiranje duhana i alkohola, puštanje brkova a brijanje brada, pisanje hamajlija, huktanje, skakanje, tresenje, probadanje tijela željeznim predmetima, kult mrtvaca i turbeta – primijetit ćemo da je sav taj ''sufijski nauk'' mahom preuzet od kršćanskih svećenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika, a nikako od Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.a.! Omiljena sufijska mjesta su turbeta i kaburi evlija. Gdje god oni vode glavnu riječ, oni podižu kabure, ograðuju ih, uljepšavaju i osvjetljavaju, a poznato je da se u islamskom svijetu širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh i sl.
Allah, s.v.t., onima koji tako misle poručuje: "Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni, kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! Njemu ćete se vratiti." (el-Ankebut, 17.); „Iskreno ispovijedanje vjere dug je prema Allahu! A onima koji pored Njega sebi uzimaju evlije (zaštitnike), i govore: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili." (Ez-Zumer, 3.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Fanatizam i pretjerivanje karakteristično je za dvije skupine islamskog ummeta: za jedan dio zabludjelih šiija koji poslanicima i imamima iz ehlul-bejta pripisuju Allahovo, dž.š., svojstvo uluhijjeta (obožavanja), kao i jedan dio sufija džahila koji takoðer gaje slično ubjeðenje po pitanju Allahovih poslanika i dobrih ljudi.'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 1/66.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Apologetičari se najviše bave potvrdom ili negacijom, postajanjem ili nestankom, kao i pitanjima ubjeðenja i vjerovanja, i njihov krajnji cilj je tasdik/potvrda, ilm/znanje i haber/obaviještenost. Za razliku od njih, sufije svoj akcenat stavljaju na ljubav i mržnju, želju i mrskost, fizičke pokrete i praksu, i njihov krajnji cilj je ljubav, podložnost, djelo i volja.
Što se tiče spašene skupine – ehlul-ilma i imana – pobornika znanja i vjere, pravih vjernika, oni su u svom životu spojili oboje: naučnu spoznaju i vjerovanje i praktično djelovanje i rad utemeljen na ljubavi, pa je njihovo vjerovanje izgraðeno na znanju, kao i rad i ljubav koji su takoðer zasnovani na znanju. Oni su se spasili devijacija apologetičara i sufija, postižući ono što su obje skupine zagubile:
1. govor bez znanja – ako je u pitanju apologetičar, i rad bez znanja – ako je u pitanju sufija, što je sve zajedno prouzrokovalo niz teorijsko-praktičnih novotarija koje su u suprotnosti s Kur'anom i sunnetom;
2. apologetičari su ostali bez djela, a sufije bez riječi.
Sljedbenici sunneta Muhammeda, s.a.v.s., kako onog nutarnjeg tako i onog vanjskog, njihove riječi i njihova djela, kako javna tako i tajna, zasnovana su i utemeljena na ilmu i znanju, i njihova svaka riječ ili postupak su u meðusobnoj sprezi, i to su istinski i pravi muslimani, koji su na Pravome putu, na putu onih kojima je Allah blagodat Svoju darovao, a ne na putu onih na koje se rasrdio, a niti na putu onih koji su zalutali! Devijantni apologetičari ugledali su se na jevreje, dok su se devijantne sufije ugledale na kršćane, pa su zbog toga na prve (apologetičare – jevreje) najveći utjecaj imala slova/huruf, i ono na što ukazuju njihova značenja, poput znanja i ubjeðenja, dok su na druge veći utjecaj imali glasovi/asvat, kao i ono što ti glasovi izazivaju i proizvode od osjećaja i pokreta.'' (Medžmu'ul-fetava, 2/41.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Izmišljanje neispravnih ibadeta koji u sebi imaju primjese širka i sličnog specifika je kršćana, ali i onih koji se ugledaše na njih poput devijantnih pobožnjaka i sufija, kao i izmišljanje neispravnih zabrana/tahrimata, što je specifika jevreja i devijantnih tobože fakiha i pravnika koji se u tome ugledaše na njih (jevreje)!'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 1/87.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Kod devijantnih sufija više dominira želja za slušanjem pjesama i stihova negoli želja za slušanjem Kur'ana i zikra!'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 2/43.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Veliki broj sufija kudi razum i smatra ga niskim i ništavnim, i smatraju da se visoka stanja i stepeni ne postižu razumom, već baš njegovim nestankom i gubitkom. Prihvataju i potvrðuju stvari koje zdrav razum nikada ne bi prihvatio, i često znaju hvaliti opijenost i ludilo...'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 3/338.)
Neki od najpoznatijih sufijskih tarikata:
1. Kadirijski tarikat veže se za šejha Abdul-Kadira el-Džejlanija, koji je umro 1166. g. Kretao se po Perziji, Iraku i Bagdadu gdje je i ukopan. Šejh Abdul-Kadir el-Džejlani, rhm., daleko je od onih koji mu se pripisuju isto kao što je Isa, a.s., veoma daleko od kršćana, koji ga obožavaju mimo Allaha, dž.š.! Danas ih najviše ima po Siriji, Turskoj, u nekim dijelovima Afrike, posebno u Kamerunu, Kongu, Mauritaniji i Tanzaniji. Ima ih i u Kavkazu, čečeniji i u nekim dijelovima Rusije.
2. Rufa'ijski tarikat veže se za Ebul-Abbasa Ahmeda el-Rufa'ija, koji je umro 1182. g., u Basri. Rufa'ije svoje "keramete" dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa šiijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam Ahmed er-Rufa'i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije, melekije i hubejbije. Danas ih najviše ima po Egiptu, Siriji, turskoj Anadoliji, istočnoj Evropi, Kavkazu, kao i u Sjevernoj Americi.
3. Bedevijsko-ahmedijski tarikat veže se za Ahmeda el-Bedeviju, koji je roðen u jednoj šiitsko-iranskoj porodici, a umro 624. h.g. u Iraku, gdje je ukopan i čiji kabur svake godine posjeti preko 3 miliona bedevija-ahmedija. Njihovo učenje zatrovano je mnoštvom idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist. Ima ih u Egiptu, ali i u nekim dijelovima Evrope. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.
4. Šazilijski tarikat veže se za Ebul-Hasena el-Šazilija, koji je umro 1258. g. Ovo je jedan od većih sufijskih tarikata. Danas su rasprostranjeni u sjevernoj Africi, Egiptu, Keniji, Tanzaniji, Bliskom istoku, Šri Lanki, kao i u zapadnoj i Sjevernoj Americi.
5. Mevlevijski tarikat veže se za iranskog pjesnika Mevlanu Dželaluddina er-Rumija, koji je umro 1273. g., i ukopan je u Konji. Najviše ih ima u turskoj Anadoliji, Siriji, kao i u Sjevernoj Americi. Poznatiji su kao vrteći derviši, zbog toga što se prilikom obavljanja zikra vrte ukrug!?
6. Nakšibendijski tarikat veže se za Behauddina Nakšibenda iz Buhare, koji je umro 1390. g. Najviše ih ima u centralnoj Aziji, Iranu, na Kavkazu, sjeverozapadnoj i jugozapadnoj Kini, Indoneziji, Indiji, turskoj, Evropi i Sjevernoj Americi.
7. Bektašijski tarikat veže se za hadži Bektaša iz Horosana, koji je umro 1338. g. Ovaj sufijski tarikat karakterističan je po šiitskim idejama, ubjeðenjima i stavovima. Ima ih po turskoj Anadoliji, Albaniji i Americi.
8. Ni'imetullah tarikat veže se za Nuruddina Muhammeda Ni'imetullaha, koji je umro 1431. g., u mjestu Mehan blizu Kermana u jugozapadnom Iranu. Najviše ih ima u Iranu i Indiji.
9. Tidžanijski tarikat veže se za Abbasa Ahmeda b. et-Tidžanija, alžirskog berbera, koji je umro 1815. g. Iz Alžira su se najviše rasprostrli prema jugu i Sahari, kao i prema zapadnom i centralnom Sudanu, Egiptu, Senegalu, zapadnoj Africi i sjevernoj Nigeriji. Ima ih i u zapadnoj i Sjevernoj Americi.
10. Džerrahijski tarikat veže se za Nuruddina Muhammeda el-Džerraha iz Istanbula, koji je umro 1720. g. Najviše ih ima u Turskoj, sa malim grupicama po zapadnoj i Sjevernoj Americi.
U Bosni su najzastupljeniji sljedeći tarikati:
- Nakšibendijski tarikat: Sarajevo, Visoko, Busovača, Fojnica, Bilalovac, Milodraže, Merdani, Gorica, Kakanj, Zenica, Ričica, Tešanj, Travnik, Mostar, Tuzla, Gornja Tuzla, Olovo, Živinice, Kladanj, Banovići, Gračanica kod Tuzle, Zvornik, Ključ, Bužim, Cazin.
- Kaderijski tarikat: Sarajevo, Travnik, Pazarić.
- Rufa'ijski tarikat: Sarajevo, Vareš, Srebrenik.
- Šazilijski tarikat: Tuzla – Dubrave.
(Pogledaj: ''Pregled mjesta održavanja zikra u BiH'', novine ''Kelamul-Šifa'', br. 9, proljeće 2006.)
Što se tiče Sandžaka, ne bilježi se da igdje danas u njemu postoji živa tekija koja vuče svoje korijene od ranije, niti da postoji neki organizovan tarikat koji vuče svoje korijene od ranije. Sandžačke golgote samo su preživjele džamije! Postoje pokušaji izvjesnih pojedinaca koji žele nanovo oformiti neke tekije i tarikate, posebno u Novom Pazaru, ali su to sve želje i nezvanični pokušaji pojedinaca. U ranijem periodu sufije su bile dostatno zastupljene na teritoriji Sandžaka jer se to dâ primijetiti po mnoštvu turbeta koje su ostavili iza sebe, u gotovo svakom sandžačkom gradu izuzev Plava (el-hamdulillah, što ne znači da u Plavu nije bilo dobrih ljudi! ).
Jedini ispravni tarikat – pravac
Jedini ispravni tarikat jeste tarikat i pravac ehli-sunneta vel-džemata koji se ogleda u doslovnom slijeðenju potvrðene prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako javno tako i tajno, kako svojom nutrinom tako i svojom vanjštinom, kao i slijeðenju puta i staze prvaka ove vjere – muhadžira i ensarija.
Sljedbenici tarikata ehli-sunneta vel-džemata drže se vasijjeta i oporuke posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ''Strogo se pridržavajte mog sunneta, kao i sunneta pravovjerno upućenih halifa nakon mene; čvrsto se držite toga, i prihvatite se toga očnjacima svojim! Strogo se čuvajte izmišljotina, jer je svaka izmišljotina novotarija, a svaka novotarija vodi u Vatru!'' (Sahih: Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed)
Sljedbenici tarikata ehli-sunneta vel-džemata znaju da je najvredniji govor – Allahova, dž.š., Knjiga, i da je najbolja uputa – uputa Muhammeda, s.a.v.s. Oni daju prednost Allahovim, dž.š., riječima nad bilo čijim drugim govorom, i daju prednost sunnetu i praksi Muhammeda, s.a.v.s., nad bilo čijom drugom i drugačijom praksom! Zbog ovoga se zovu ehlul-Kur'an i ehli-sunnet!
Ehli-džematom su nazvani zbog toga što se pridržavaju konsenzusa i idžma'a ashaba i sve sunnetske uleme nakon njih, i zbog toga što su to pravi čuvari džemata muslimana i oni koji su u stanju ginuti za njega, i braniti ga od napada nevjernika, za razliku od svih ostalih novotarskih skupina koje su najprepoznatljivije po tome što redovno udaraju po džematu muslimana, što se dijele na razne frakcije i skupine, pomagajući često svojom praksom nevjernike protiv muslimana!
Ehli-sunnet vel-džemat posmatra sebe, ali i sve druge kroz lupu Kur'ana, sunneta i idžma'a, pa sve što se poklapa s njima – to podržavaju, a sve što se suprotstavlja njima – protiv toga se bore.
Ehli-sunnet vel-džemat su oni koji traže da se čini dobro, a od zla odvraćaju, onako kako to Šerijat zahtijeva, i smatraju da će se hadždž, džihad, džume i bajram-namazi obavljati za emirima i voðama – bili oni dobri ili loši.
Ehli-sunnet vel-džemat su čuvari džamijskih džemata, i na svoju vjeru gledaju kao na nasihat. Uvijek su svjesni Allahovih, dž.š., riječi: ''Vjernici su meðu sobom poput čvrste graðevine čiji se dijelovi meðusobno podupiru!'', ili: ''Vjernici su poput jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ – svi ostali organi pate od temperature i nesanice!''
Ehli-sunnet vel-džemat traži od muslimana sabur i strpljenje pri belaju i iskušenjima, kao i šukr i zahvalu prilikom rahatluka i uživanja; traži i raziluk i zadovoljstvo Allahovim, dž.š., kada' i kaderom, tj. sudbom i odredbama!
Ehli-sunnet vel-džemat pozivaju visokom moralu i dobrim djelima, i ne zaboravljaju riječi Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ''Najsavršenijeg i najljepšeg imana su oni koji su najljepšeg ponašanja i ahlaka!“
Ehli-sunnet vel-džemat pozivaju na održavanje rodbinskih veza, i da daš onome ko tebi ne daje, i da oprostiš onome ko ti je zulum nanio, i da si pokoran roditeljima svojim, i da održavaš dobrosusjedske odnose, i da si dobročinitelj siročadima, i siromašnima, i putnicima, i robovima...
Ehli-sunnet vel-džemat zabranjuju oholjenje i uzdizanje nad drugima, nanošenje nepravde, nasilja i zuluma drugima – s pravom ili bez prava!
Dakle, ehli-sunnet vel-džemat su ljudi koji slijede Kur'an i sahih-sunnet, onako kako su ga prve generacije islama (selef), tumačile i slijedile, a ne kako ga tumače ili praktikuju oni koji nisu selef ovoga ummeta!
Molimo Allaha, dž.š., da nas uputi istini i Pravome putu! Amin!
