Malik ibn Dinar radio je kao policajac u vrijeme Abasijske države.  Konzumirao je mnogo alkohol i odvraćao od Uzvišenog Allaha. Oženio je ženu koju je puno volio i Allah mu je podario sa tom ženom veoma lijepu kćerkicu koja mu je "okupirala" um i srce. Čim bi završio obaveze, odmah bi odvojio vrijeme za igru sa njom.

 Ali, Malik je i dalje mnogo pio alkohol. Pio ga je i danju i noću. Godine su prolazile i njegova kćerkica je rasla. Bila je mnogo pametna i shvatila je, već kao dijete, vrlo dobro islam. Naročito je shvatila da ono što čini njen babo nije dobro i da je to Uzvišeni Allah zabranio.

 Međutim, Malik je sve te godine ostao isti, bio je neumoran u pijenju alkohola. Kad god bi mu se iznio alkohol i kada bi ona to vidjela, prilazila bi mu, kao da ga hoće zagrliti, a zatim bi prosipala alkohol iz njegove ruke. Govorila bi mu: "O babuka moj! Boj se Allaha! Alkohol nije za muslimana!" I na ovaj način bi svaki put sa njim tako postupala.

Jednoga dana Malik je došao sa posla i pozvao je sebi, želeći se igrati i šaliti sa njom. Tokom te igre, kćerki dolazi zadnji čas i umire.

 Njena smrt puno je ražalostila Malika ibn Dinara, pa je te noći, kako on sam kaže, pio alkohol sve dok se nije u potpunosti opio. Zatim je u takvom stanju i u velikoj brizi, koju niko ne zna osim Uzvišeni Allah, zaspao.

 Kako sam kazuje, iste noći usnio je daje nastupio Sudnji dan. Sanjao je da su ljudi izašli iz svojih kaburova, bosi, goli, neobrezani i zdravih tijela radi vječnosti u  Džennetu  ili  Džehennemu.

Vidio je ljude kako se onesvješćuju na mjestu polaganja računa. Zatim je vidio veliku zmiju širom otvorenih usta koja se, između svih ostalih stvorenja, okomila samo na njega. Proganjala ga je i htjela je da ga se dočepa. Bježao je od nje, ali ona ga je progonila, i tako sve vrijeme. Samo što mu srce nije iskočilo od silnog straha i užasa od bježanja.

 U tom svom bježanju naišao je pokraj nekog uvaženog starca lijepog izgleda. Prišao mu je u svom tom strahu i rekao: "Tako ti Allaha, spasi me!" Starac mu reče: "Ja te ne mogu spasiti. Idi onome ko će te spasiti!" A zmija ga nije prestajala proganjati i nije se zaustavio u bježanju sve dok nije stigao na ivicu Džehennema. Zmija je bila iza Malika, a Džehennem ispred njega.

 Pomislio je: "Da se bacim u Džehennem?", kad neko povika: "Vrati se, nisi ti od njegovih stanovnika!" Zatim se vratio kako bi stao na mjesto polaganja računa, a zmija je bila iza njega i ponovo ga je proganjala. Došao je ponovo onom uvaženom i cijenjenom starcu i rekao mu: "Zaklinjem te Allahom da me spasiš ili mi ukaži na onoga ko će me spasiti?"

Starac mu reče: "Zaputi se prema tom i tom dvorcu, ja te ne mogu spasiti, ali te upućujem prema tome dvorcu jer je možda u njemu tvoj emanet (stvar ostavljena u povjerenje)." Malik je opisao spomenuti dvorac, da je bio od krizolita i safira, ukrašen i krunisan biserima i dijamantima. Neko je povikao da se otklone   vela   i   zastori   i   kada   su   se otklonili, vidio je djecu lijepu kao mjesec. Svi su posmatrali ovaj strašni prizor.

Među tom djecom bila je Malikova kćerkica. Povikala je: "O moj babuka zatim je izašla iz dvorca i stala iza Malika i zmije. Povikala je na nju i ona se udaljila. Tada je udarila po očevim prsima i rekla mu: "O moj oče! 'Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene?' ( El-Hadid, 16.) Naprotiv, došlo  je!", reče ona potvrdno. Rekao sam: ' Da, sad je došlo. Da, sad je došlo!" Te ju je upitao za veliku zmiju i ona mi je rekla: "To je tvoje ružno djelo, koje te htjelo gurnuti u Džehennem." Zatim je pitao: "A ko je taj uvaženi starac?", pa je odgovorila: "To je tvoje dobro djelo. Toliko si ga oslabio da nije u stanju da se suprotstavi lošem djelu." Potom ga je drugi put udarila u prsa i rekla mu: '".Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja  se objavljuje spomene? (Prijevod značenja EI-Hadid, 16.)" Malik kazuje da se nakon tog drugog udarca trgnuo iz sna.

Ustao je, a potom se abdestio i zaputio u mesdžid, kako bi klanjao sabah-namaz Kad je nastupio farz, imam je poslije Fatihe učio: "Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene?" (Prijevod značenja Hadid, 16.) Nakon toga, Malik ibn Dinar rekao je: "Tako mi Allaha! Ovaj ajet   se odnosi samo na mene!"