Ovaj tekst opisuje moj put povratka islamu. Pisan je s ciljem da se uvidi kako je tekao proces traženja istinite religije, što me ponukalo da islam dalje istražujem i po čemu se islam uzdiže iznad ostalih religija.
Filozofija i religija

Rođen sam u Hrvatskoj, u normalnoj katoličkoj obitelji. Od malena sam odgajan u kršćanskom duhu, no tek u razdoblju srednje škole sam se počeo intenzivnije zanimati za religiju, točnije- kršćanstvo. Jednostavno sam bio siguran da je kršćanstvo istina, tako da sam na ostale religije gledao s visoka i nisu me uopće previše zanimale. Ta moja sigurnost u kršćanstvu, bila je utemeljena na razumu i na iskustvu, makar bih prije naglasio ovo prvo. Sebe bih opisao više kao racionalan tip osobe, u smislu da kod pitanja vjere i religije, razum bi ipak trebao voditi čovjeka. Polazim od toga da je Bog stvorio razum, te da je u Svojoj mudrosti čovjeku dao mogućnost da Ga spozna, naravno koliko je to čovjeku u njegovim ograničenjima moguće.

Moje zanimanje za vjeru se sve više produbljivalo, te sam se počeo ponajviše zanimati za religiju i filozofiju. Smatrao sam da bi filozofija morala braniti i opravdavati vjeru, da je to domet filozofije, da bude sluškinja kršćanskoj teologiji. Također sam smatrao da ne postoji shvaćanje ili dogma koja se ne može filozofski opravdati da zadovolji kriterij razuma. No, polako se moja začuđenost filozofijom smanjivala, uvidio sam da su mnoge filozofske konstrukcije samo produkt ljudskog uma, te da je vrlo teško pronaći neki zadovoljavajući kriterij verifikacije filozofskih postavki. To je najočitije kad promotrimo samu povijest filozofije, kako se razvijala uvijek kritizirajući onu prethodnu.

Ipak mi je filozofija na neki način pomogla da barem malo izoštrim um, da ne prihvaćam olako neke spoznaje koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo, da postavljam pitanja iz drugog kuta gledanja, na neki način da pokušam, koliko je moguće, da razgraničim istinu od neistine ili neke obične ljudske konstrukcije.

Kršćanstvo?

Spoznavši tu nesigurnost u pogledu našega razuma i općenito naše cijele okoline, počeo sam s malom dozom sumnje promatrati kršćanstvo. Da li je sve to tako kako su nas učili? Da li je baš sve moguće razumski ili logički opravdati? Dakako, to je još bilo daleko od kritike, uglavnom je bilo usmjereno na intenzivnije traženje odgovora u okviru kršćanskog učenja.

Kako odmiče vrijeme, dolazim do paradoksa na neki način. Naime, što sam više znao o kršćanstvu, to sam više uviđao da dosta toga baš i ne štima, da su neke stvari "nategnute" razumski. Ta problematična pitanja se tiču učenja o Istočnom ili izvornom grijehu, postanka i autoriteta Biblije, Trojstva, spasenja, te ostalih, ali ne toliko temeljnih tema da bih sada o njima raspravljao.

Zašto mi je dosta toga izgledalo nategnuto? Naime, kod kompleksnijih znanja ili spoznaja, za razliku od naše svakodnevne spoznaje, dosta podataka i/ili dokaza čini jednu cjelinu ili sveukupnu sliku neke stvarnosti, pa tako i religijske. Religija je jedna cjelina, ali sastavljena od više postavki koje onda upućuju prema nekom zaključku, tj. zaključku da li je religija istinita ili nije kao cjelina. Problem je odrediti točno tu granicu, jer zahtijeva poveliki napor i trud da se to sve razgraniči. Najlakše rješenje, kojeg se većina ljudi drži, jest da se prihvati ono kako su nas odgojili i da se pitanja vjere prihvaćaju slijepo jer smo, eto, rođeni u nekoj vjerskoj tradiciji. I jednostavno, čovjek si neka pitanja uopće i ne postavlja ili mu ne predstavljaju problem, samo zato što je odgojen u nekom duhu s određenim pogledom na svijet. Kao da je njegov razum prisiljen na samo jedan način razmišljanja. Tek kada sam počeo postavljati pitanja, mi je sinulo da sam mnoge postavke kršćanstva samo slijepo slijedio, iako toga nisam bio svjestan. Ja sam se odlučio na teži put, iako nisam znao koliki je to mukotrpan pothvat, te sam se često znao naći u situaciji da sam poželio radije slijepo vjerovati nego tražiti istinu.

U kršćanstvu sam morao dosta stvari pretpostaviti ili dopustiti, koje su po sebi malo vjerojatne ili neutemeljene ili jednostavno se protive razumu i izazivaju otpor. Problem je što većina ljudi taj otpor ugasi, na način da sebi kaže: Ma nemoguće da su svi oko mene u krivu ili Ja to samo ne razumijem, a to je naravno krivo razmišljanje. A polazeći od one teze da je Bog stvorio ljudski razum i da bi trebalo čovjeku biti omogućeno da razmišlja o svojem Stvoritelju, nisam se mogao pomiriti s shvaćanjem: Samo vjeruj ili To je misterij. Takvo shvaćanje je tipično kršćansko naslijeđe, barem među prosječnim kršćanima, u smislu da je slijepa vjera kao neka poželjna kvaliteta. Ja polazim od toga da vjera po sebi nije ništa loše, ali utemeljena na razumu, da međusobno surađuju. U raspravama s kršćanima uvijek se na kraju sve svede na rečenicu: Čuj, to ti je misterij ili  Možeš pričat što hoćeš, ali Duh sveti vodi Crkvu da ne zabludi. Ja shvaćam da su nama neke spoznaje nedostupne, npr. bit Božja ili Bog u sebi, ali ta spoznaja je sukladna Božjoj naravi da je On iznad naše spoznaje, dakle, ne suprotstavlja se razumu kao na primjer nauka o Trojstvu (tri osobe, jedan Bog).

Susret s islamom

Moje zanimanje za islam počelo je slučajno jednim običnim i ništa posebnim člankom na internetu, i moram priznati da je to bilo svojevrsno buđenje iz mog kršćansko-dogmatskog drijemeža, i samim time je počelo moje preispitivanje islama i kršćanstva, te u konačnici i religije općenito.

O islamu sam uglavnom čitao s interneta, te su same informacije koje sam dobivao bile dovoljne da me drže i dalje zainteresiranim. Nisam bio od onih koji su islamu predbacivali one tipične predrasude o terorističkoj religiji, ratovanju i ostalom, mene je više "mučio" onaj vjerski ili teološki sadržaj.

Islam kao naravna vjera

Temeljne postavke islama su vrlo jednostavne za shvatiti svakom čovjeku, nekako su same postavke prirodne ili univerzalne svakom razumu, tvore nekakav sklad. Kasnije sam saznao da se to u islamu naziva fitra- naravna urođena vjera čovjekova, tj. islam, što etimološki znači "predanost Bogu". Temeljna postavka je sljedeća: Vjera u jednoga Boga, s time da je pojam monoteizma (tevhid) u islamu puno širi pojam, tj. odnosi se na služenje samo jednom Bogu, samo jednom Gospodaru; Njemu predati svoj cijeli život i oblikovati svoj život na način da u svakoj svojoj misli ili radnji ispovijedamo taj tevhid ili strogi monoteizam. Kažem strogi, budući da se mnogo toga svodi pod taj pojam. Zato u islamu ne postoje posrednici, sveci ili svećenici, već direktan odnos s Bogom što i priliči ljudskom razumu, naravno pod pretpostavkom da posjeduje ispravni pojam o Bogu.

Bio sam začuđen kada sam shvatio koliko su naši pojmovi o Bogu iskrivljeni, napravljeni po našem kalupu, antropomorfni, te da jednostavno ne dostižu Božju veličinu. Od tuda mi je i shvatljivo, da mnogi ljudi i ostaju i dalje u vjeri u kojoj su rođeni jer ne postavljaju ta pitanja o veličini i uzvišenosti Božjoj. S vremenom sam sve više uviđao veličinu islama, da islam može itekako parirati kršćanstvu, te da ne posjeduje te neke postavke koje su u direktnoj konfrontaciji s razumom.

Što se tiče samog autorstva Biblije, to je bio prvi problem. Da li je Biblija doista Riječ Božja, nadahnuta skroz od Boga ili je ipak istina malo drugačija. Ja sam naravno vjerovao da je Biblija sačuvana Riječ Boga, da je Bog nadahnuo pisce da kažu istinu o svijetu i Bogu. I ne bi vjerojatno imao s time problema, da nisam malo više išao promatrati povijest nastanka Biblije. Bibliju je pisalo jako puno različitih autora kroz ogroman vremenski period. Sam biblijski tekst Starog zavjeta nije odmah skupljen u jednu knjigu, nije ni napisan, već prenošen usmeno s koljena na koljeno. Nadam se da smo svjesni koliko se toga u samom tekstu može izgubiti ili uljepšati da bi priča zvučila ljepše i zanimljivije kroz toliki period usmenog prepričavanja. No, veći problem je taj što su ljudi u Bibliju, i Stari i Novi zavjet unosili svoje koncepte o Bogu i na taj način, makar nesvjesno, unosili svoje pretpostavke ili shvaćanja o Bogu u sam tekst. To je očito u Starom zavjetu, kada se npr. govori o više redakcija Petoknjižja, tj. da su različiti pisci utjecali na pojedine dijelove sa svojim shvaćanjima, pa tako govorimo o svećeničkoj, elohističkoj i jahvističkoj predaji.

U Novom zavjetu je to unošenje još više očito. Naime, Novi zavjet nije pisan u doba Isusova života, nije pisan ni nakon njega, budući da su kršćani očekivali brzi Isusov povratak na zemlju. Kršćanstvo je bilo u tom periodu doista različito u dogmatskom smislu, nije bilo iskristalizirano vjerovanje. Tek s Pavlovom verzijom kršćanstva, zapravo mislimo na ono što se danas smatra pod tim pojmom. Tako su postojale različite zajednice s različitim shvaćanjima o Isusu, i svaka je imala svoje evanđelje ili Radosnu vijest koja se čitala u toj određenoj zajednici.

No, temeljna grupacija koja se u bitnome razlikovala od onoga što danas nazivamo kršćanstvom, su bili judeokršćani. Judeokršćani su zapravo prvi kršćani koji su i dalje vršili Zakon, ali su vjerovali u Isusa kao obećanog Mesiju. I to je grupa koja bi nam trebala biti najinteresantnija, budući da su u periodu koji je najbliži Isusu, tj. originalnoj poruci, te su u teološkom smislu i dalje prihvaćali židovske dogme.

Onaj temeljni izričaj židovske vjere (Shema Israel), izriče da je Bog jedan, i to ne jedan ali i mnoštven, kao u kršćanstvu, već apsolutno Jedan, a ne Trojstvo, što je zapravo neka vrsta jedinstva u mnoštvu. Drugi problem kod Trojstva jest što se sama dogma razvijala kroz više stoljeća, što nema smisla, jer zašto Bog ne bi temelje dogme postavio u Bibliji? Zašto bi ta temeljna postavka, tj. narav Boga, bila skroz različita od židovske poruke da je Bog apsolutno jedan. Tu dakle, postoji ta napetost između židovskog poimanja Boga da je Bog apsolutno Jedan i nove poruke da je Bog Trojstven. Ta napetost je izazivala velike probleme, te su crkveni sabori zapravo pokušaj da se te napetosti usklade s razumom. To su neka od pitanja preko kojih nisam mogao olako preći. Da bi vjera bila istinita mora u cijelosti imati svoj izvor u Bogu, a ne da bude mješavina božanskog i ljudskog.

U islamu je Bog apsolutno Jedan, bez posrednika, samo se Njemu za pomoć obraćamo i samo Njemu služimo, Kur'an kaže:

Reci: 'On je Allah - Jedan!
Allah je Utočište svakom!
Nije rodio i rođen nije,
i niko Mu ravan nije!' (sura Ihlas)

Sama ta poruka je skroz sukladna sa učenjem židovskog monoteizma i učenjem ranih kršćana, ali nije sukladna s učenjem kršćanskih teologa i crkvenih sabora. Postavlja se pitanje čemu ćemo dati primat? Samoj Bibliji koja je temelj ili učenju ljudi i ljudskim konstrukcijama?

U islamu se čovjek rađa čist od svakog grijeha, nema urođenog Izvornog grijeha kojim bi se čovječanstvo nalazilo u nepopravljivom padu. Istočni ili izvorni grijeh je zapravo jedno stanje koje smo naslijedili, jedna kvalitativna promjena u čovjeku koja ga čini potrebnim spasenja, te se time tvrdi da je čovjek zapravo izgubio dio svoje prave ili izvorne čovječnosti. Samim time je potreban Spasitelj (Isus), koji će čovjeka ponovno vratiti u ono stanje prije pada Adama i Eve. U islamu, Bog prašta prvim ljudima i ne dolazi do razdora između čovjeka i Boga, te samim time nije potreban neki Spasitelj, već čovjek sam u svojem osobnom odnosu s Bogom te uz pomoć Božje milosti se spašava, Kur'an kaže:

Onaj ko ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta - na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (Kur'an, 17:15)

To su neka od pitanja, čije sam rješenje pronašao u islamu. Rješenje koje zadovoljava i razum i srce. Rješenje u kojem ne moram toliko toga pretpostaviti, niti se osloniti na ljudske konstrukcije, već mi Bog sam govori kako trebam živjeti i kako Mu trebam služiti.

Kur'an kao čudo (mudžiza)

Time dolazimo do pitanja shvaćanja Objave u islamu, te samog temelja islama - Kur'ana.
Naime, Kur'an je taj koji me u konačnici priveo islamu. Naravno, nije sve bilo jednostavno, bilo je puno teškoća na tom putu, ali Kur'an me uvijek držao i dalje zainteresiranim. Nisam mogao napustiti taj kur'anski diskurs koji mi se činio kao oduvijek poznat i sukladan čovjekovoj naravi.
Kur'an je Božji govor, doslovno tako, nije inspiracija nekog čovjeka, mješavina Božjeg govora i ljudskog promišljanja:

Kur'an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku,
a nije govor nikakva pjesnika - kako vi nikako ne vjerujete!
i nisu riječi nikakva proroka - kako vi malo razmišljate!
Objava je on od Gospodara svjetova! (Kur'an, 69:40-43)

Božji govor koji je sačuvan u potpunosti, na način da je zapisivan na razne predmete i još k tome je učen napamet. Na taj način se dogodilo nešto što je u povijesti Objava izuzetak, tj. Božji govor sačuvan u cijelosti pismenim putem i uz pomoć pamćenja ljudi (hafiza). Kur'an je sačuvan od izmjena i to svjedočanstvo nam i Kur'an potvrđuje: Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (Kur'an 15:9)

Kur'an se po svojem stilu, strukturi, načinu govora jasno razlikuje od Biblije. Nema klasičnog uvoda, zapleta i raspleta kao što nalazimo u Bibliji, nema kronologiju događaja, već jedna poruka prožima čitav Kur'an i na svakom novom mjestu gdje se ta poruka spominje se još više utvrđuje - poruka tevhida. Jednostavno čovjek ima osjećaj neiscrpnosti i beskonačnosti jer bilo gdje da otvorimo Kur'an, uvijek nailazimo na istu poruku koja nema početak ni kraj. Muslimani smatraju da je Kur'an najveće čudo ili mudžiza, te da on posjeduje u sebi nadnaravnost koju čovjek ne može imitirati, te Bog poziva ljude da to učine:

Zar oni da govore: "Izmišlja ga!" - Ne, nego oni neće da vjeruju;
zato neka oni sastave govor sličan Kur'anu, ako istinu govore! (Kur'an, 52:33-34)

Sam način na koji Kur'an govori i odgovori koje pruža jednostavno čovjeka dirnu u dubinu njegova bića. Bog se putem Kur'ana direktno meni kao pojedincu obraća i osoba je toga itekako svjesna dok čita i proučava Kur'an. Čovjek osjeća da on ne čita Kur'an, već da Kur'an čita njega. Kur'an stalno poziva čovjeka da promisli i upotrijebi svoj razum, da promisli o Kur'anu:

Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri.
(Kur'an, 3:58)

Pa u koji će govor, ako ne u Kur'an, vjerovati?!
(Kur'an, 77:50)

Kur'an je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine,...
(Kur'an, 86:13)

Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci!
(Kur'an, 47:24)

Ovaj Kur'an je putokaz ljudima i uputstvo i milost onima koji čvrsto vjeruju.
(Kur'an, 45,20)

A Mi smo Kur'an učinili dostupnim za pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio?
(Kur'an, 54,32)

Također imamo primjere da su ljudi za vrijeme Muhammeda prelazili na islam, nakon što su čuli recitiranje Kur'ana: Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: ' Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili.' (Kur'an 5:83) Iako ne poznajem arapski, ipak sam mogao osjetiti nešto od dubine kur'anskog izraza, i u načinu na koji nam govori i teme o kojima govori.

Nemoguće je to točno opisati riječima. Knjiga koja odgovara prirodnoj ili naravnoj vjeri čovjekovoj, knjiga koja zadovoljava i razum i srce. Samo srce islama je Kur'an, te ukoliko zaista želite upoznati islam, onda počnite od njega i njegove poruke.

Izgovor šehadeta

Religiju sam proučavao tri godine prije nego što sam se vratio islamu. Kažem religiju, jer to nije bilo pitanje samo islama, već i kršćanstva, religije općenito, te u konačnici pitanja što je čovjek. Nakon tri godine sam shvatio da se neću više moći odijeliti od islama, te sam odlučio izgovoriti šehadet, tj. da posvjedočim da nema boga osim Jednoga Boga i da je Muhammed Božji rob i Poslanik. Od mojeg prelaska na islam bilo je raznih iskušenja, od postavljanja sebi pitanja da li sam donio dobru odluku, do obiteljskih nesuglasica, no to je očito dio cijelog tog procesa pronalaska istine. Ukoliko se nalazite u životnom periodu ispitivanja istinitosti religije ili religija, tada vam jedino mogu preporučiti puno strpljenja, i nadu da ćete biti uspješni na svom putu traženja istine.